Dretelj: Ustaški Logor Smrti za Bošnjake Čapljine

Prije hrvatske agresije i genocida u Bosni i Hercegovini 28% stanovnika Capljine cinili su Bosnjaci. U ovome gradu su danas ostali samo oni koji su pristali da se odreknu svoje vjere i svoga ukupnog bosnjackog bica [vecinom oni iz mjesanih brakova koji su skloni 'Hrvatiziranju'].

Na podrucju capljinske opcine inspiratori i realizatori hrvatske genocidne politike prema Bosnjacima formirali su vise koncentracionih logora u kojima su drzali zatocene Bosnjake, uglavnom civile:

Logor Dretelj gdje su Ustaske snage drzale Bosnjake civile

Logor Dretelj gdje su Ustaske snage drzale Bosnjake civile

Kasarna “Dretelj” – U ovom skladistu nafte nedaleko od Capljine bilo je ukupno zatoceno blizu 5.000 Bosnjaka (u svakom hangaru oko 1.400). Oko 700 zena i starijih u jednom danu je dovedeno u ovaj logor. Najslavnija jedinica HVO-a u Capljini – brigada “Knez Domagoj”, koju su sacinjavali Bosnjaci – razoruzana je, skinute su im uniforme i zatvoreni su u ovu bivsu kasarnu.

Pocetkom septembra 1993. delegacija MKCK-a usla je u ovaj koncentracioni logor i zatekla stravicno stanje. Iako im HVO nije ni dopustio da vide logorase najlosijeg izgleda, bili su uzasnuti i onima koje su vidjeli. Izjavili su kako nema razlike izmedju Srba i Hrvata u postupku prema Bosnjacima u koncentracionim logorima. Kazali su, takodjer, da su zatocenici bili u po dva hangara i tunela za oruzje.

Neki zatocenici umrli su od dehidriranosti pod metalnim krovom podzemnog hangara. Strazari su vatrom zasipali krov hangara i tako jednom tesko ranili trojicu zatocenika, stoji u izvjestaju Tadeusza Mazovietskog.

Na konferenciji za stampu u Sarajevu 7. 9. 1993. predstavnik UNHCR-a Roy Wilkinson kazao je kako su Bosnjaci zatoceni u Dretelju muceni gladju i zedju; mnogi su bili prisiljeni piti vlastitu mokracu da bi prezivjeli; tokom 60-dnevnog tamnovanja izgubili su izmedju 10 i 30 kg tjelesne tezine, a kad su ih nakon oslobodjenja kod Jablanice posjetili predstavnici ove organizacije, uvjerili su se da mnogi imaju teske posljedice fizicke i psihicke torture. Najmanje 30 Bosnjaka iz te grupe umrlo je u Dretelju, a vise desetina nije se vratilo nakon sto su odvedeni u nepoznatom pravcu, vjerovatno u zivi stit na prvoj liniji fronta. U hangarima u kojima su bili zatvoreni nije bilo nikakvih lezajeva niti pokrivaca, a vrata su otvarana samo jednom dnevno, kad se unosila hrana. Gosp. Wilkinson dalje je potvrdio postojanje fasistickih i sadistickih metoda prema zatvorenicima.

“Kada je jedna grupa zatocenika nakon razmjene iz Dretelja stigla u Jablanicu, izgledali su kao zatocenici iz fasistickih koncentracionih logora”, pise David B. Ottoway. Oni su pricali kako za dva mjeseca nikada nisu znali kada je dan, a kada noc. Armin Sefer, koji je razmijenjen i doveden do Dreznice, odakle je do Jablanice, zajedno sa svojih 300 drugova, pod najvecim rizikom morao putovati 16 km, ispricao je da je iza njega u Dretelju u dva tunela i pet hangara ostalo 2.000 Bosnjaka, te da ih bojovnici HVO-a sve odreda muce. Dusevno poremecene logorase navode da tuku i dave svoje drugove. Ocevici isticu kako su ovi zatocenici zivi skeleti – obrijanih glava, otrcani i potpuno izgubljeni. Svi oni potjecu s podrucja s kojih su prognani Bosnjaci, kako je istakao logoras Avdo Demirovic.

Stravicno teske uvjete zivota u capljinskim logorima zatocenici psihicki nisu mogli izdrzati. Medjutim, hrvatski zlocinci nisu imali milosti: njihovim su se stanjem koristili kako bi sto vise uticali i na one psihicki najstabilnije. Tako su, prema kazivanju Muje B. iz Stoca, jednog njegovog sugradjanina, inace teskog dusevnog bolesnika, ostavili u tunelu medju ostalim zatocenicima. Za njega su skovali limeni kafez i tretirali ga kao podivljalu zivotinju. Lomeci volju i dostojanstvo ljudi, jace logorase gonili su da na vrucem asfaltu polugoli leze i ocima siroko otvorenim gledaju u sunce. Pored toga, upotrebljavali su elektricnu struju kao oblik mucenja, stavljaljuci zice logorasu u ruke ili ih kacili za njihove usi. Logoras M. Begic svjedoci kako su ga cesto “prikljucivali” na indukcioni aparat i krajeve gole zice kacili mu za usi.

U Dretelju je bilo i zatocene djece. U jednom hangaru bilo ih je na desetine. Dovodjena su iz skole, sa skolskim torbama. Strasno je, po svjedocenju prezivjelih, bilo gledati tu djecu kojoj ruke postaju sve dulje, oci sve krupnije, usi sve vece, a glave sve manje.

Prof. dr. Fahrudin Rizvanbegovic iz Stoca, zatocenik u ovom koncentracionom logoru, svjedok je stradanja Bosnjaka, posebno djece, te pijenja krvi mladicu iz Gacka od pobjesnjelog zlikovca nekog Mikulica, zadojenog velikohrvatskom ideologijom. Ovdje je svakoj pogibelji bilo izlozeno i nekoliko imama.

Usprkos svojedobnim tvrdnjama HVO-a da je raspustio koncentracionom logor u Dretelju, utvrdjeno je da to ne odgovara istini, te da su logorasi Bosnjaci bili samo premjesteni u druge logore. Oko hiljadu Bosnjaka deportirano je na jadranske otoke odakle su raseljeni kojekuda po svijetu, dok su ostali bili prebaceni u koncentracione logore u Gabeli, Rodocu, Prozoru i Stocu.

This entry was posted in Genocide and tagged , , , , , , , , , , . Bookmark the permalink.