Mješoviti brakovi uništavaju Bošnjački narod i Bosnu i Hercegovinu, jer vode ka asimilaciji Bošnjaka u druge etničke grupe, a BiH nemože opstati bez Bošnjaka. To budalama nije jasno. Mozda bi bilo i bolje da Bosna i Hercegovina nestane i da se raspadne, jer ako smo ovoliko ludi, ne treba nam drzava.

Radio Slobodna Evropa je objavio propagandnu pricu kao “Ljubav Pobjedjuje Predrasude”. Naslov bi tacnije glasio da je napisan ovako: “Mijesani Brakovi Garantuju Rusenje Bosne i Hercegovine.”

Radi se o Almiru Salihovicu iz Srebrenice koji je ozenio Srpkinju po imenu Dusica iz okoline Tuzle i sada imaju sina koji ce se vjerovatno izjasnjavati kao ‘Bosanac’ ili kao Srbin, a najvjerovatnije ne kao Bosnjak. Ko ce ti ga znati.

Teorija da su mjesoviti brakovi spas za BiH je notorna neistina, jer su upravo ljudi iz tih mijesanih brakova bili prvi koji su pokupili svoje kofere i napustili BiH tijekom ratnih sukoba ne zeleci da se stave ni na jednu stranu (takvi brakovi su cak dobivali i prednost UN-a za iseljenje). Oni koji su se vratili u BiH poslije rata, ostaju “neopredjeljeni” izigravajuci ‘bratstvo i jedinstvo.’

Sto je jos gore, mijesani brakovi ruse etnicki identitet grupe/a i sa time ugrozavaju kompaktnost iste/ih. Produkt tih mijesanih brakova su u vecem broju slucajeva djeca koja bivaju pokrstena ili imaju problema sa svojm nacionalnim identitetom, jer su “neopredjeljeni”, tj. nemogu da se opredjele ni za jednu stranu; oni za sebe tvrde da su ‘Bosanci’ ili ‘Hercegovci’ i time smanjuju broj Bosnjaka na popisu stavnistva (ovakvim pristupom Bosnjaci od relativne vecine postanu manjina u etnicki mijesanim opstinama, a teritorij takvih opstina pada u ruke Srbima i Hrvatima). Stoga, Bosnjacki narod nema nikakve koristi od onih koji se deklarisu kao “neopredjeljeni,” (ili u slicnim verzijama, “Bosanci”, “Hercegovci”, “Jugosloveni”, “Ostali” itd.) To su ljudi kojima nije stalo ni do Bosne i Hercegovine, ni do bosnjackog naroda.

Time mjesotivi brakovi vode ka asimilaciji Bosnjaka u Srbe i Hrvate ili “neopredjeljenje”, time smanjujuci broj rodjenih Bosnjaka i povecavanjem broja Srba i Hrvata. A svi znamo da su Bosnjaci vitalni i kljucni dio opstanka Bosne i Hercegovine. Da nema Bosnjaka, BiH ne bi opstala ni dvije minute. Dobro je poznato da bi i Srbi i Hrvati radije zivjeli u sklopu svojih ‘prosirenih’ “maternjih” drzava (Srbije i Hrvatske) nego u sklopu drzave BiH koju su pokusali unistiti u prethodnom ratu.

Primjera radi, Nino Zelenika, 25-godišnji Mostarac, kojemu je otac Hrvat, a majka Bošnjakinja, ostao je ‘neopredjeljen’. Nino planira otići iz Mostara kada diplomira. ”Ne želim za 40 godina još uvijek razgovarati o tome tko je Hrvat a tko Bošnjak. Imam potrebu za normalnijim životom, a ovdje ga ne vidim ni u budućnosti.” Znaci, on kao ‘neopredjeljen’ jedva ceka da napusti BiH. Njega niti zanima opstanak Bosne i Hercegovine niti ga zanima opstanak Bosnjaka. Sada, kakve koristi Bosnjacki narod i Bosna i Hercegovina imaju od ljudi iz mijesanih brakova kao sto je Nino Zelenika? Apsolutno nikakve.

Uzmimo primjer Alenke Ban, tridesetčetverogodišnje Bošnjakinje iz Mostara. Njihova kći, Ornela Ban, ima 14 godina i ‘Hrvatica’ je. Pohađa hrvatsku školu, nosi hrvatsko prezime i Alenka je pristala da se krsti premda joj je to kao muslimanki teško palo. Iako postavlja pitanje zašto njezino dijete ne može biti ‘‘i jedno i drugo”, na kraju sama kaže: ”Ne želim da bude nacionalno neopredijeljena. Znam kako je meni, vjerojatno ću do kraja života osjećati podjele i ne želim da njoj bude tako.” Sada, kakve koristi Bosnjaci i Bosna i Hercegovina imaju od ljudi iz mjesovitih brakova, kao sto je Alenka Ban koja je sebe i svoje djete prekrstila i asimilirala u Hrvate? Apsolutno nikakve.

Zar je Bosnjacima i nakon dva krvava rata, dva etnicka ciscenja i dva genocida (1941-45 i 1992-95), jos uvijek svejedno da li ce oni i njihova drzava jos uvijek postojati u narednih 500 godina?

Robert Block, witness at the Radovan Karadzic trial

War reporter from the London newspaper The Independent is testifying at the trial of Radovan Karadzic. After seeing videos made by Zoran Petrovic Pirocanac, the witness published an article about the ‘horror in Srebrenica’ on 17 July 1995. The airing of the video made the Republika Srpska president angry, the witness said. The RS authorities quickly seized Pirocanac’s videos. The mass murders after the fall of Srebrenica were no secret on either side of the Drina river.

SENSE Tribunal — Robert Block, a former US journalist, gave evidence at the trial of Radovan Karadzic. On 17 July 1995, Block published an article about the ‘horror in Srebrenica’ in the London newspaper The Independent. On 16 July 1995, Block watched a video recording Zoran Petrovic Pirocanac had made in Srebrenica immediately after the fall of the enclave on 13 and 14 July 1995.

As Block and his Serb colleague Dragan Cicic watched the film about the ‘liberation of Srebrenica’ and Pirocanac’s raw footage,they saw a pile of 20 to 25 bodies in front of the warehouse of the Kravica farm and the detainees on the balcony of the white house in Potocari. The day Block’s article was published, the video disappeared. Pirocanac told Block and Cicic the next day that Karadzic had been ‘very angry’ that the material had been published. Block’s friend, ‘driver and interpreter’ from Pale, whose identity the witness didn’t want to disclose, also told him that Karadzic had been ‘furious’ about the footage from Srebrenica.

In search for more information, Block and Cicic drove to the bridge between Ljubovija in Serbia and Bratunac in BH. There they learned that the mass murders in the Srebrenica enclave were no secret at all, as people in the street knew about it on both sides of the river Drina. A woman who told them she was a wife of Serb officer was surprised when they asked her about what had happened because she thought it was general knowledge. The woman spoke about the men detained in hangars, playgrounds and schools, saying that the ‘worst of them’ had had ‘their throats slit’, while the rest were killed. All those who wanted to take revenge were invited to take part in the executions. The people in Banja Koviljaca told Block and Cicic they had seen the victims’ bodies being unloaded from the trucks and thrown into the river from the other bank.

Karadzic wanted the judges to strike from the record the parts of the witness’s statement where he said Karadzic had been furious about the report on Srebrenica. As Karadzic argued, this was ‘hearsay’. The Trial Chamber overruled his objection. The judges ordered Block to testify about this issue in court in order to be able to assess that part of Block’s evidence. The prosecution noted that the witness’s claims were consistent with other exhibits already in evidence, such as Karadzic’s personal organizer from 1995 and his speech in the assembly on 6 August 1995.

In his speech in the Assembly Karadzic complained that Lieutenant Colonel Milutinovic had provided certain information to the foreign media, most probably in exchange for money. ‘I don’t care if he has taken 25,000 German Marks or not, but he has given the foreign agencies terrible photos that may cost Mladic his life if they end up in The Hague’, Karadzic said. The prosecution alleges that Karadzic’s speech in the assembly didn’t necessarily refer to Pirocanac’s footage.

In the cross-examination, Karadzic tried to contest the claim that he had anything to do with the disappearance of the Srebrenica video footage. As Karadzic said, at the time ‘and to this day’, the Studio B TV network was and has been Republika Srpska’s political adversary. The witness replied that in his view Studio B was like a ‘chameleon’, advocating the Greater Serbia idea; Pirocanac’s report was supposed to show the VRS operation in Srebrenica in a positive light. According to the witness, when the footage was aired, no one actually imagined that the report might be harmful.

Karadzic told the witness that in 1995 he was at odds with Slobodan Milosevic and, even if he had wanted to, he couldn’t have gotten the tapes. ‘Despite the fact that Milosevic didn’t like you he would have swallowed his pride and tried to give you what you needed in order to keep Republika Srpska alive’, the witness replied. Karadzic quoted Pirocanac’s evidence before the Tribunal; Pirocanac told the judges that Momcilo Krajisnik had asked for a copy of the news report. After watching it, he told Pirocanac it was ‘well done’, Pirocanac testified. What matters is that the footage was sent to Pale and the original was never seen again, the witness insisted.

After Karadzic’s attempt to attribute the reports about the executions of Bosniaks in the Srebrenica enclave to the usual wartime ‘exaggerations’ and isolated cases of revenge failed, the accused showed the witness some documents which purport that the RS security service suspected the witness of espionage while he was in the region. ‘Cool’, the witness tersely said.

After Block completed his evidence, the prosecution called Milan Lesic. Lesic is one of the founders of a Serbian humanitarian organization in Canada that collected humanitarian aid for Republika Srpska during the war.

Robert Block, svjedok na suđenju Radovanu Karadžiću

Na suđenju Radovanu Karadžići svjedočio ratni dopisnik londonskog Independenta koji je, nakon što je pregledao snimke Zorana Petrovića Piroćanca, 17. jula 1995. objavio članak o “srebreničkom hororu”. Javno objavljivanje tih snimaka je, rekao je svjedok, razljutilo tadašnjeg predsjednika RS, a vlasti Republike Srpske su hitno zaplijenile Piročanćeve trake. Masovna ubistva nakon pada Srebrenice nisu bila nikakva tajna s obe strane Drine.

SENSE Tribunal — Na suđenju Radovanu Karadžiću svjedočio je bivši američki novinar Robert Blok/Block koji je 17. jula 1995. godine u londonskom Independentu objavio tekst o “srebreničkom hororu”. Blok je dan ranije u prostorijama beogradske televizije Studio B pregledao trake koji je Zoran Petrović Piroćanac snimio u Srebrenici neposredno nakon pada te enklave, 13. i 14 jula 1995. godine.

Pregledajućifilm o “oslobođenju Srebrenice” i Piroćančev sirovi video materijal koji im je stavljen na raspolaganje, Blok i njegov srpski kolega Dragan Čičić su uočili hrpu od 20 do 25 leševa ispred skladišta poljoprivredne zadruge u Kravici, kao i zarobljene muškarce na balkonu “bijele kuće” u Potočarima. Međutim, istog dana kada je njegov tekst objavljen ti snimci su nestali. Piroćanac im je sutradan rekao da je i sam Karadžić bio “vrlo ljut” zbog objavljivanja tih snimaka. Od svog prijatelja, “vozača i prevodioca” s Pala, čiji identitet nije želio da otkrije svjedok je, također čuo da je Karadžić “ljut” zbog snimaka iz Srebrenice.

U potrazi za informacijom više Blok i Čičić su se odvezli do mosta između Ljubovije u Srbiji i Bratunca u BiH, gdje su shvatili da masovna ubistva u srebreničkoj enklavi nisu nikakva tajna i da su za njih znali i obični civili s obje strane Drine. Jedna žena koja im se predstavila kao supruga srpskog oficira je bila iznenađena što je uopšte pitaju šta se događa jer je mislila da to svi znaju. Govorila je o ljudima koji su zatočeni u hangarima, na igralištima, u školama, rekla je da su oni “najgori” zaklani, da su ostali ubijani i da su svi oni koji su željeli da se svete pozivani da uzmu učešća u ubijanju. Stanovnici Banje Koviljače su im ispričali da su na suprotnoj obali vidjeli kako iz kamiona istovaraju ljude i ubijaju ih, a tu su bili i rovokopači koji su ih zatrpavali zemljom.

Karadžić je, inače, tražio da se iz svjedokove izjave izostavi dio koji se odnosi na tvrdnje da je bio ljut zbog reportaže o Srebrenici jer se, po njegovom mišljenju, radi o informacijama “iz druge ruke”, ali je vijeće taj zahtjev odbacilo. Sudije su tražile da Blok o tome svjedoči uživo kako bi ocijenili koju težinu da pridaju tom dijelu njegovog iskaza. Tužilaštvo je napomenulo da su svjedokovi navodi konzistentni sa drugim dokazima koji se već nalaze u spisu, kao što su Karadžićev rokovnik iz 1995. godine i njegov skupštinski govor od 6. avgusta 1995. godine.

U skupštinskom govoru koji se, po tužilaštvu, ne odnosi nužno na Piroćančeve snimke, ali govori o stanju svijesti bivšeg predsjednika RS, Karadžić se požalio što je potpukovnik Milutinović dao određene informacije stranim medijima i za to najvjerovatnije uzeo novac. “Nije me briga je li on uzeo 25.000 njemačkih maraka ili ne, ali on je stranim agencijama dao grozne slike koje bi Mladića mogle koštati života kada bi došle u Hag”, rekao je tada Karadžić.

Karadžić je u unakrsnom ispitivanju nastojao da ospori da on ima bilo kakve veze sa nestankom video materijala iz Srebrenice, rekavši da je Studio B u ono vrijeme, “pa i danas”, politički protivnik Republike Srpske. Svjedok mu je, međutim, uzvratio da je Studio B po njegovom mišljenju bio poput “kameleona” i zalagao se za Veliku Srbiju, da je Piroćančeva reportaža je trebala da prikaže operaciju VRS u Srebrenici u pozitivnom svjetlu, i da u momentu emitovanja vjerovatno niko nije slutio da reportaža može imati štetne posljedice.

Na Karadžićevu sugestiju da je 1995. godine bio u svađi sa Slobodanom Miloševićem i da, čak i da je htio, nije imao mogućnost da dobije trake, svjedok mu je uzvratio: “Uprkos tome što vas Milošević nije volio on bi radi opstanka Republike Srpske progutao gordost i potrudio se da dobijete ono što treba”. Karadžić se pozvao i na Piroćančev iskaz pred haškim sudijama da je Momčilo Krajišnik od njega tražio kopiju reportaže i da je, kada ju je pogledao, rekao da je “dobro urađena”. Ono što je bitno, po mišljenju svjedoka, je da su trake upućene na Pale i da nakon toga originali više nisu viđeni.

Pošto mu nije pošlo za rukom da priče o strijeljanju Bošnjaka u srebreničkoj enklavi pripiše uobičajenim ratnim “pretjerivanjima” i pojedinačnim osvetama Karadžić je svjedoku pokazao dokumente po kojima je u vrijeme dok je boravio u regionu od strane organa državne bezbjednosti RS bio osumnjičen da se bavi špijunskim poslovima, na što je svjedok samo odgovorio “kul”.

Nakon što je Blokov iskaz zaključen na klupu za svjedoke je pozvan Milan Lešić, jedan od osnivača Srpske humanitarne organizacije iz Kanade, koja je tokom rata prikupljala sredstva za pomoć Republici Srpskoj.

Da ih u Srebrenici ne čuva UNPROFOR nestali bi odavno iz ovog područja, rekao je Mladić

ONASA — Tužioci Haškog tribunala prikazali su na suđenju ratnom zločincu Radovanu Karadžiću video-zapis, načinjen u ljeto 1994. godine, na kojem Ratko Mladić kaže da je VRS “potukla” Bošnjake u Podrinju i da bi oni “nestali” sa tog područja da ih u Srebrenici ne štiti UNPROFOR, prenosi BIRN.

“Potukli smo Turke u Podrinju… Da ih u Srebrenici ne čuvaju Englezi, Ukrajinci i sada Holanđani, nestali bi odavno iz ovog područja”, kaže Mladić na snimku, dok se automobilom u okolini Han-Pijeska vozi sa Kanađaninom srpskog porijekla Milanom Lešićem, koji je u Republiku Srpsku (RS) donio novčanu i materijalnu pomoć.

Lešić, koji je svjedočio na ovom suđenju kao svjedok optužbe, redovno je snimao Mladića, Karadžića i druge zvaničnike RS-a tokom desetak susreta sa njima između 1992. i 1995. godine, u Beogradu, na Palama i u komandi VRS-a u Han-Pijesku.

U sudnici je prikazan i snimak Mladića, koji je Lešić načinio 16. jula 1995. na beogradskoj Vojnomedicinskoj akademiji (VMA), kojoj su Srbi iz Kanade poklonili “skener”.

Optužnicama se Karadžić i Mladić terete za genocid nad 8.000 Bošnjaka iz Srebrenice počinjen u danima nakon što je VRS 11. jula 1995. zauzela enklavu.

U to vrijeme je sniman i Lešićev film, a u okolini Zvornika trajalo je masovno strijeljanje bošnjačkih muškaraca.

Karadžić, bivši predsjednik RS-a i vrhovni komandant VRS-a, optužen je i za progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH, teror nad civilima u Sarajevu dugotrajnim granatiranjem i snajperisanjem, te uzimanje pripadnika međunarodnih mirovnih snaga za taoce, u periodu od 1992. do 1995. godine.

Mladić se na snimku vidi kako telefonom izdaje naređenja potčinjenim oficirima.

“Kako je gore kod Vinka? Ništa, radite punom parom, maksimalno obezbjeđenje”, kaže Mladić sagovorniku, pominjući najvjerovatnije Vinka Pandurevića, tadašnjeg komandanta Zvorničke brigade VRS-a.

Tribunal je Pandurevića osudio 2010. na 13 godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja ubistava i progona srebreničkih Bošnjaka.

Mladić na snimku izdaje uputstvo i da se “ide na Žepu”, kao da se “udara po NATO-u”.
“Ne čekaj naređenje, čim uđu u vazdušni prostor, rušite, ne zanima nas da l’ su Turci ili ko je…”, kaže Mladić potčinjenom.

Tužioci su prikazali i film koji je sutradan, 17. jula 1995., Lešić snimio u komandi VRS-a u Crnoj Rijeci kod Han-Pijeska. Zahvaljujući se Srbima iz Kanade na pomoći, Mladić im kaže: “Dolazite u teškom trenutku kada naša vojska vodi žestoke borbe oko Žepe. Nadam se da će prostor Žepe biti riješen na isti način kao i Srebrenica… Čestitam vam oslobađanje Srebrenice, koje je važno za srpski narod još iz doba Bune na dahije, kada su srebrenički Turci pobili Srbe u Mačvi.”

U dokaze su uvedene i fotografije koje je Lešić snimio 18. jula 1995. godine ispred Glavnog štaba VRS-a u Crnoj Rijeci. Na jednoj od fotografija, zajedno sa Mladićem, vidi se i tadašnji načelnik Generalštaba Vojske Jugoslavije (VJ) Momčilo Perišić.

Tribunal je Perišića 2011. nepravosnažno osudio na 27 godina zatvora zbog pomaganja i podržavanja zločina u Srebrenici i Sarajevu počinjenih od 1993 do 1995. godine.
Na kraju ispitivanja, tužioci su Lešića željeli da ispitaju i o njegovim susretima sa Mladićem i Karadžićem 2001. godine, kada su oni već bili u bjekstvu. Ti susreti su, takođe, ovjekovječeni na fotografijama.

Pretresno vijeće to nije dozvolilo, usvajajući prigovor Karadžićevog pravnog savjetnika Petera Robinsona da ta tema nije relevantna za tekući proces.

Dok ga je Karadžić, koji se brani sam, unakrsno ispitivao, Lešić je izjavio da se “ne sjeća” da je tokom susreta sa Mladićem, sredinom jula 1995. godine, bilo razgovora o “nekim ubijanjima”.

Na pitanje da li je “kod bilo kog u vođstvu bosanskih Srba prepoznao šovinističku notu prema muslimanima i Hrvatima”, svjedok je odgovorio negativno, rekavši da su mu domaćini prenijeli da “neki muslimani i Hrvati prelaze na našu stranu”.

Osvrnuvši se na snimak na kojem Mladić kaže da “smo potukli Turke u Podrinju”, Karadžić je tvrdio da se komandant VRS-a “hvalisao i pretjerivao”

Poslije iskaza Lešića, suđenje Karadžiću nastavljeno je svjedočenjem bivšeg generala VRS-a Ljubomira Obradovića o strukturi Glavnog štaba te vojske.
Obradović će svjedočenje nastaviti 23. februara 2012.

Bernard-Henri Lévy at Tel Aviv University

Film distinguishes victims from executioners, thus far, “[it's] not just a film, but a just film, rendering justice to the dead and honor to the survivors.”

Author: Bernard-Henri Lévy
(Bernard-Henri Lévy is a Jewish public intellectual, philosopher and journalist in France.)

The Huffington Post – When Angelina Jolie asked me to join her in presenting the avant-première of her film, In the Land of Blood and Honey, I began, of course, by asking to view it. But once I had, I did not hesitate for a second.

Because, really, what a story!

Here is a great Hollywood actress.

Here is one of the most popular and famous stars of cinema in the entire world.

Here is a great name, and no one could doubt that the day she decided to go behind the camera, she would have an unlimited choice of subjects, of financing, of scenarios, and, of course, of actors beating the path to her door for the privilege of participating in the adventure.

But one day Angelina Jolie, indeed, goes behind the camera — and what happens?

She shoots a film d’auteur, with unknown Bosnian actors, in a language, Bosnian, that seems improbable both in America and in Europe — and the film is set in this blind spot of 20th century history, in this moment of utter sorrow, one of indignity and shame, too, for the nations that let it happen: the Bosnian war.

The result is a film that, first of all, rings unbelievably true. I know the places she evokes. I saw, in real life, the men and women who resemble Danijel and Aila, the Romeo and Juliet of this love story set against a backdrop of concentration camps and horror, like brothers and sisters. And this affair of rape as a weapon of war, this humiliation of a people through the tortured bodies of its women, this ethnic purification via the belly that is, not the décor, but the subject of the film, I filmed it in Bosna!, my 1994 documentary. Well, the fiction she has based upon these tragedies, their reconstitution nearly twenty years later in the Hungarian studios, their presentation in script, scene, and caption, are strikingly true to life and recapture the breath, the dark violence, that were the mark of a reality that, unhappily, I can confirm.

The result is a rare and very moving case of a successful transmission. Angelina Jolie was an adolescent at the time of the events she relates. She was only aware of them through vague hearsay, no doubt well after the fact. At the time when a mere handful of her elders (Peter Schneider and Hans Christoph Buch in Germany; Salman Rushdie in England; Christopher Hitchens or Susan Sontag in the United States; the author of these lines, and a few others, in France) feared that Sarajevo marked the tolling of the bell for a Europe had just offered the 21st century its new and no less nightmarish Spanish Civil War, she was still dreaming about her roles in Glass Shadow  and Hackers. But she has taken over, picked up the torch, continued in a sense the struggle and, not content to relive what we lived through, accomplished the miracle, always overwhelming when it happens, of turning our memory into history.

And the result is, ultimately, a political act such as the cinema engenders with increasing rarity. A politically committed film? Partial? A film that does not hesitate to do battle and take the risk, when necessary, of being accused of Manicheism by the cretins? Yes, of course. For it’s a film that calls a spade a spade. A film that, far from the braying unanimity one imagines a pure creation of the Hollywood industry might inspire, calls the members of the Serb militias of the era “fascists” and takes care to distinguish, in the confusion of those sombre days, victims and executioners. And a film that, as a result, to borrow Godard’s expression, isnot just a film, but a just film, rendering justice to the dead and honor to the survivors.

When In the Land of Blood and Honey was shown in Sarajevo, on the eve of its presentation in Paris, it was welcomed by a crowd that vacillated for long moments between tears and cheering. Normal. Consider the violated women who have remained silent for the past twenty years. The children of those rapes, who are now becoming adults, who have born their genetic burden like a disgrace. Consider this Bosnian society that beheld, there, its most painful secret. Here is, suddenly, a great actress, and a great lady as well, who has used her prestige so that, for the first time, they might be allowed to raise their downcast heads.

I witnessed a similar situation, forty years ago, in Bangladesh, when a Muslim chief of State, President Mujibur Rahman, made the courageous decision to declare birangona – literally, national heroines – the dozens of thousands of young women who had been raped by the ruffian soldiers of the Pakistani army and who, for that, had been outcasts not only of society but often of their own families as well. This, mutatis mutandis, is the gesture of Angelina Jolie. And it is what makes the sombre grandeur of her film.

Our paths had crossed once earlier, in connexion with the memory of Daniel Pearl, whose widow she portrayed in a film.

And then a second time, on February 25th, 2007, at Bahai, in the north Sudan, where I was waiting for the possibility of clandestine passage to Darfur, and where she had come to visit the refugee camps.

This third meeting is the best — at the encounter of a suffering that knows no statute of limitations and its inscription in the register of a work of art. 

Bernard Henri-Levy

Dnevni Avaz — Svjetski poznati filozof, pisac i veliki prijatelj BiH [Jevrej] Bernar-Anri Levi (Bernard Henri-Levy) objavio je jučer u listu “Huffington Post” autorski tekst u kojem odaje priznanje holivudskoj divi Anđelini Đoli (Angelina Jolie) za film “U zemlji krvi i meda”.

Na početku Levi konstatira da je Đoli, najpopularnija filmska ličnost u cijelom svijetu, napravila film koji odzvanja.

Noćne more

- Anđelina Đoli bila je adolescentica u vrijeme događaja o kojima je pravila film. Znala je za njih kroz nejasne rekla-kazala priče. U vrijeme kada se nekolicina starijih (Peter Šnajder i Hans Kristof Buh u Njemačkoj, Salman Ruždi u Engleskoj, Kristofer Hičens i Suzan Zontag u SAD i autor ovog teksta uz neke druge u Francuskoj) pribojavala da je Sarajevo zazvonilo Evropi koja je 21. stoljeću ponudila novi Španski građanski rat s nimalo manjim noćnim morama. Tada je Anđelina Đoli još sanjala o ulogama u filmovima “Glass Shadow” i “Hackers”.

Ali, ona je preuzela ulogu, pokupila baklju, nastavila u smislu borbe, a ne sadržaja, da proživi ono što smo mi preživjeli, te ostvarila čudo pretvarajući naše sjećanje u historiju. A to je uvijek neodoljivo kada se dogodi – napisao je, između ostalog, Levi.

On dalje u tekstu navodi da je rezultat u konačnici politički čin, onakav kakav film rijetko rađa.

- Politički odlučan film? Djelimično? Film koji se ne ustručava boriti i kada je to potrebno, preuzeti rizik da ga kreteni optuže za maniheizam. Da, naravno. Film koji naziva pravim imenom. Film koji pripadnike srpske milicije iz te ere naziva “fašistima” i film koji se brine da razlikuje žrtve od krvnika u konfuziji tih tmurnih dana. I film koji u konačnici, da posudim Godarov izraz, nije samo film, nego samo film koji pruža pravdu mrtvima i odaje počast preživjelima – također je napisao jedan od najvećih filozofa današnjice o dostignuću Đoli.

Podizanje glava

U jednom dijelu teksta čini se da Levi o filmu “U zemlji krvi i meda” govori kao o historijskom dokumentu.

Spominje silovane žene koje su šutjele proteklih dvadeset godina, djecu koja su se rodila poslije tih silovanja, a koja su rođena s “genetskim teretom sramote” i sada su odrasla.

Levi dalje kaže:

- Razmislite o bosanskom društvu koje je opazilo svoje najbolnije tajne. Odjednom se pojavljuje velika glumica, a i velika dama, koja je iskoristila svoj prestiž da bi im, prvi put, bilo dozvoljeno da podignu svoje pognute glave.

Block je rekao da je prethodno, 16. jula 1995. godine, u televiziji Studio B u Beogradu pogledao film koji je poslije pada Srebrenice načinio beogradski novinar Zoran Petrović Piroćanac. Na filmu, koji je ta televizija prikazala dan ranije, vidio je hrpu “od 20 do 25” tijela Bošnjaka ubijenih 13. jula 1995. godine ispred skladišta u selu Kravica.

- To nije izgledalo kao poprište borbe, ocijenio je Block.

Pored toga, svjedok je kazao da je vidio i snimke bošnjačkih zarobljenika zatvorenih u “Bijeloj kući” u Potočarima.

Dan nakon što je pogledao Petrovićev film, Block je u Independentu objavio tekst o tome, naglasivši da su Bošnjaci u Kravici, kako izgleda, bili strijeljani. Originalni Petrovićev film je, međutim, iz Studija B nestao idućeg dana, 18. jula 1995. godine, a svjedok je čuo od samog autora da je Karadžić bio veoma ljut zbog prikazivanja filma i da je naložio da on bude zaplijenjen.

Blockov vozač s Pala prenio mu je istu informaciju. Istog dana, Block je na Drini kod Ljubovije od “žene jednog oficira bosanskih Srba”, koja je prešla iz BiH u Srbiju, čuo da se u području preko rijeke odvijaju masovna ubistva Bošnjaka.

- Rekla nam je da su muškarci dovođeni u hangare, škole i na fudbalske terene i da su tamo strijeljani, a da su mnogi bili zaklani. Govorila je i da ima osvete i sve to nije odobravala. Bila je zapanjena da je još tajna da se to događa. Ta žena je spomenula i brojku od 4.000 ubijenih, posvjedočio je Block. Dodao je da je narednih dana istu priču čuo i od drugih ljudi koji su dolazili u Srbiju iz BiH.

Očevici iz Banje Koviljače (Srbija) svjedoku su, kako je izjavio, pokazali i jedno od mjesta na drugoj obali Drine na kojem je počinjeno strijeljanje. Takođe, ispričali su mu i o spašavanju Rešida Sinanovića, koji je preživio strijeljanje i, ranjen, pokušao da prepliva rijeku. Kako je kazao svjedok, Sinanović je prebačen u bolnicu u Loznici, ali je zatim bio predat policiji RS-a, poslije čega je ubijen.

O svemu tome, Block je 21. i 25. jula objavio tekstove u Independentu, koji su uvedeni među dokaze u procesu protiv Karadžića.

- Bilo je jasno da su postojale različite lokacije za strijeljanje na kojima je bio ubijen veliki broj ljudi, na hiljade njih, kazao je on.

Opisujući razgovor sa Zoranom Petrovićem Piroćancem, dan nakon što je Independent objavio da se u njegovom filmu vidi gomila tijela Bošnjaka ubijenih u Kravici, Block je rekao da je Petrović bio “nezadovoljan onim što sam ja napisao”.

- Vidjelo se da je pod pritiskom ljudi koji su mu omogućili da napravi film, kazao je svjedok, ponovivši da mu je Petrović rekao i da je Karadžić veoma razljućen njegovim tekstom.

U unakrsnom ispitivanju, Karadžić je zatražio da Block saopći imena sagovornika koji su mu dali prve informacije o strijeljanjima srebreničkih Bošnjaka, ali je svjedok to odbio, kao i da Odbrani dostavi svoje bilješke o tim susretima. Optuženi je sugerisao da on nije bio ljut na Petrovića zbog toga što je film u Srebrenici snimio, što mu je omogućila policija RS-a, nego zato što je snimke dao neprijateljski raspoloženom Studiju B, “koji ga je montirao po svojim potrebama”.

Block je na to ponovio da je Petrović bio “vrlo uznemiren” zato što su “njegovi zaštitnici iz VRS-a i Vojske Jugoslavije bili ljuti na njega”.

Svjedok je odbio i zahtjev Odbrane da joj predoči bilješke o susretu s Petrovićem, rekavši da nije siguran ni da je vodio bilješke.

Na Karadžićevu sugestiju da vlasti RS-a nisu mogle zaplijeniti Petrovićev film zato što su bile “u svađi” s vladom Slobodana Miloševića u Beogradu, Block je uzvratio da je u zajedničkom interesu bilo da snimci nestanu. Svjedok je dodao da je, kasnije, Petrović svjetskim televizijama film prodavao “bez problematičnih dijelova”.

Suđenje Karadžiću biće nastavljeno u srijedu, 22. februara, javio je BIRN-Justice Report.

Aleksandra Pandurević

Izeta Omeragić, sestra zatočenice: Pandurević je navodila četnike da mi siluju sestru!

Sidika pričala kroz šta je sve prošla tokom zarobljeništva koje je trajalo tri godine i osam mjeseci

Dnevni Avaz — Moja sestra Sidika Hajruli, nakon što je oslobođena iz zatočeništva u podrumu kuće Tomane Kukičar, babe Aleksandre Pandurević, zastupnice SDS-a u Parlamentu BiH, ličila je na leš, sa suzama u očima ispričala nam je u svom svjedočanstvu Izeta Omeragić, Sidikina sestra.

Prema njenim riječima, Sidika je razmijenjena početkom 1996. godine u vrlo teškom stanju.

Pramenovi kose

- Stravično je izgledala. Kada sam je kupala, jer ona nije bila u stanju da to sama uradi, primijetila sam na njenoj glavi čvoruge veličine oraha. Pitala sam je: “Sidika, šta ti je ovo po glavi?” Ona mi je odgovorila: “Baba me sinoć izudarala tavom po glavi.” Dok sam joj prala kosu, u mojim rukama ostajali su pramenovi njene kose – priča Izeta.

Ona se prisjeća da joj je Sidika pričala kroz šta je sve prošla tokom zarobljeništva koje je trajalo tri godine i osam mjeseci te zašto nije mogla biti razmijenjena tokom agresije na BiH.

- Kad su god došli da Sidiku izbave iz kuće babe Tomane u Hadžićima, ova ih je dočekivala s bombama u rukama. Sidika mi je pričala i o Aleksandri, koja bila kod babe u Hadžićima nakon što je došla iz Tarčina. Aleksandra je zajedno sa svojom babom navodila četnike da siluju Sidiku – navodi Omeragić.

Zapasani pištolj

Kako kaže Omeragić, za nju bi jedina satisfakcija zbog onoga što joj je sestra Sidika propatila bila da zastupnica SDS-a u Parlamentu BiH bude procesuirana. Omeragić nije jedina koja se sjeća ratne uloge aktuelne zastupnice u Državnom parlamentu. Derviša Šunj iz naselja Binježevo u Hadžićima kaže za naš list:

- Sjećam se dobro Aleksandre Pandurević kada je u ljeto 1992. godine došla u vojnom odijelu s pištoljem za pasom zajedno s ratnim zločincem Zoranom Gašavićem u naše naselje. Čak se Aleksandra obratila mojoj kćerki Safiji. Došli su da traže zlato i novac. Jedan dan izvukli su iz kuće Osmana Muratovića “mercedes” i druge dragocjenosti.

Musić: Bljuvotine iz “Oslobođenja” idu na sud

Mehmed Musić, predsjednik Udruženja nestalih iz Hadžića, ogorčen je pisanjem niskotiražnog “Oslobođenja”, koje je zločine iz Hadžića tretiralo u kozeriji Josipa Vrička!?

- Očito je cijenjeni novinar Josip Vričko tok agresije na BiH pratio preko srpskih medija iz redakcije u Zagrebu, gdje je radio kao novinar. Pozivam ga da mu žrtve i ja, koji sam izgubio 18 članova svoje uže porodice, ispričamo svoju stranu priče. Naravno, satisfakciju za onakve bljuvotine koje je objavio u svom listu tražit ćemo na sudu – poručio je Musić.

Prijetnje smrću novinarima “Avaza”

Redakciju “Dnevnog avaza”, nakon što smo objavili seriju članaka koji rasvjetljavaju događaje u okupiranim Hadžićima tokom agresije na BiH, pozvao je nepoznat muškarac te uputio niz uvreda i prijetnji.

- Treba vas sve pobiti – kazao je, između ostalog, nastavljajući s uvredama.

Također, muškarac je, što je znakovito, kazao i da podržava ukidanje Suda i Tužilaštva BiH, otkrivajući tako političku podlogu prijetnji medijima koji iznose autentična svjedočanstva žrtava.

Koncentracioni Logor Batkovic kod Bijeljine

Sud u Bijeljini potvrdio optužnicu za stravična zlodjela: Četvorka optužena za zločine u logoru Batković!

Za ubistva i batinanje zatvorenika u koncentracionom logoru optuženi Dmitrović, Pajić, Mišić i Krstić

Dnevni Avaz — Okružni sud u Bijeljini 16. februara potvrdio je optužnicu protiv četiri osobe, koju je u novembru prošle godine podiglo Okružno tužilaštvo u ovom gradu, i to za zločine u koncentracionom logoru Batković.

Nakon istražnih saslušanja i potvrđivanja optužnice njima će se suditi prema Krivičnom zakonu bivše SFRJ. Nezvanično, oni nisu privedeni i branit će se sa slobode, jer su svi nastanjeni u Bijeljini.

Komandir garnizona

Kako “Dnevni avaz” saznaje, za krivična djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i ratnih zarobljenika optuženi su Petar Dmitrović, rodom iz Hadžića, kao zamjenik komandanta garnizona Bijeljina i upravnik logora u Batkoviću, Đoko Pajić, upravnik logora nakon Dmitrovića, Ljubiša Mišić, kao komandir voda straže za obezbjeđenje u logoru, te Đorđe Krstić, kao zamjenik upravnika logora u Batkoviću.

Svi su bili pripadnici Vojske RS, a prema optužnici, postupali su protivno Ženevskoj konvenciji o zaštiti građanskih lica i postupanju s ratnim zarobljenicima. Optužnica ih tereti da nisu spriječili niti kaznili ikoga za protivzakonita zatvaranja i prisiljavanja na prinudni rad, nečovječno postupanje, premlaćivanje i ubijanje logoraša.

Štaviše, optužnica precizira da su “naredili i učinili ubijanje, nanošenje osobama snažnog tjelesnog i duševnog bola ili patnje, povrede tjelesnog integriteta, te nečovječno postupanje.”

Optužnica navodi da je kroz logor u Batkoviću prošlo najmanje 1.700 zarobljenih civila i ratnih zarobljenika bošnjačke, hrvatske i druge nesrpske nacionalnosti s područja Podrinja, Posavine, Semberije i Krajine.

Navodi se, inicijalima, nekoliko desetina osoba koje su premlaćivane i zlostavljane te 20 logoraša koji su od batina umrli ili poginuli na prinudnom radu na ratnim linijama. Među njima su i Bijeljinci profesor Ferid Zečević i zlatar Husein Ćurtić Hapaka, koji su batinanjem ubijeni krajem jula 1992. godine.

Lično batinao

Zanimljivo je da su optuženi danas uglavnom uvaženi građani Bijeljine. Petar Dmitrović univerzitetski je profesor, Đoko Pajić u ime Radikalne stranke RS bio je zastupnik u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, a Ljubiša Mišić zaposlen je u općinskoj Komunalnoj policiji.

Tukli drvenim motkama

Prema optužnici, Mišić je kao komandir voda straže za obezbjeđenje logora u Batkoviću, od 5. juna 1992. do 1. decembra 1993. godine, “u hangaru i ispred hangara, iz kojeg su prethodno po njegovom naređenju izvođeni, zatočena lica, među kojima je bilo civila, ratnih zarobljenika i ranjenika, u više navrata lično tukao po tijelu drvenim motkama, rukama i na drugi način psihički i fizički maltretirao”.

Ivan Jurcevic i HVO Fašisti

Bugojanska udruženja žrtava: Jurčevićeva slika sa pripadnicima HVO-a ispod svastike je originalna

Fotografiju napravili vojnici HVO-a, tvrdi Jeleč

Dnevni Avaz – Udruženja žrtava iz Bugojna, posebno zločina u naselju Vrbanja, oštro su reagirala povodom teksta objavljenog u “Oslobođenju”, u kojem se tvrdi da je fotografija na kojoj su se pripadnici HVO-a, predvođeni Ivanom Jurčevićem, predsjednikom Udruge umirovljenih i demobiliziranih branitelja HVO-a FBiH, slikali ispod zastave sa svastikom, kukastim križem – fašističkim simbolom, ustvari fotomontaža.

Komandant jedinice

Predsjednik Udruženja za zaštitu tekovina odbrambeno-oslobodilačkog rata Abdulah Jeleč potvrdio nam je da se ne radi o fotomontaži te da se originalna fotografija nalazi u Institutu za istraživanje zločina.

- Sliku su napravili pripadnici HVO-a. Pronađena je kada su njihove jedinice napuštale Bugojno. Ova slika pokazuje šta su bili idoli pripadnicima HVO-a. Kukasti krst sve dokazuje. O ulozi Jurčevića, koji je na slici prvi slijeva, u zločinima na Vrbanji ne želim govoriti dok ne budem imao čvrste dokaze – kaže Jeleč.

Da je slika original, potvrdio nam je i Mirsad Teskeredžić, predsjednik Udruženja “Porodice stradalih Vrbanja 93″, koji je za “Avaz” kazao da je slika napravljena u mjestu Kula, koje se nalazi pored naselja Bristovi, na ulazu u Bugojno. Jurčevićeve izjave, objavljene u “Oslobođenju”, nije želio komentirati, jer, kako kaže, ne čita taj list! On kaže da je Jurčević bio komandant jedinice koja je činila zločine.

Ubijeni Bošnjaci

- Uoči sukoba Armije RBiH i HVO-a, jedinica kojom je komandovao Jurčević ubila je vojnog policajca na punktu upravo na Bristovima. Jurčević je lično držao taj punkt, na kojem je ubijen vojnik Selver Hodžić, a jedan je ranjen. Ubistvo se dogodilo iako su Armija RBiH i HVO imali dogovor da se drže zajednički punktovi – kaže Teskeredžić.

On dodaje da danas, skoro 20 godina od počinjenih zločina, pojedinci mogu pričati šta hoće, ali da će tužilaštvo, koje je pomalo izgubilo interes, kad-tad morati dati odgovor na pitanje ko je ubio 45 Bošnjaka u Vrbanji.

Srbi i dan danas slave Fasistickog kolaboratora Drazu Mihajlovica

Blažo Stevović iz Trebinja podsjeća SPC: Aktivno ste učestvovali u genocidu i blagosiljali “Škorpione”

Mnogo je zla napravljeno ispod pojedinih mantija, konstatovao je Stevović

Dnevni Avaz — Blažo Stevović, predsjednik Alternativnog kluba Trebinje, oglasio se na svom blogu povodom napada na predsjednika LDP-a Čedomira Jovanovića koji dolaze iz redova Srpske pravoslave crkve:

Biću kratak, jer ovi koji napadaju Srbiju, personifikovanu kroz Čedomira Jovanovića, a nose mantije dobro znaju moj stav o njima, čast izuzetcima, ali ipak osjećam potrebu da podsjetim čitaoce na slijedeće,

1-Da je SPC aktivno učestvovala u genocidu u BiH!
2-Da su vladike i sveštenici nerijetko nosili oružje i blagosiljali zlotvore poput “Škorpiona”!
3-Da se SPC nikada nije pokajala zbog genocida i masakra, koji su počinili njeni vjernici u BiH!
4-Da je SPC vodila premanentnu antiislamsku kampanju.
5-Da vladike i sveštenstvo SPC-a u entitetu RS nisu dužni dolaziti u svetovne sudove / primjer vladike Grigorija u Osnovnom sudu Trebinje.
6-Da je SPC utočište fašističkih organizacija, koji od Srba i Srbije prave monstrume, pa je imidž Srba i Srbije u svijetu katastrofalan.
7-Da SPC učestvuje u RS u privredno terorističkim aktivnostima putem Investiciono razvojne banake RS.
8-Da SPC spriječava Srbiju i RS da se suoče s prošlošću i krenu putem evropskih integracija i NATO pakta.
9-Da su na udaru SPC-a upravo oni, koji pokušavaju vratiti Srbiju i entitet RS u normalne, civilizovane životne realnosti.
10- Napadi na Čedomira Jovanovića od strane pojedinaca iz SPC su dokaz da je SPC neokajana i klerofašistička organizacija, koja je uspostavila teokratski sistem razmišljanja ali i vladanja u Srbiji i entitetu RS.

Mnogo je zla u proteklih dvadesetak godina napravljeno ispod pojedinih mantija.

To zlo se često iskorjenjuje, a Irineju Bačkom porucujem, “nista nije skriveno sto se nece otkriti ni tajno sto se nece doznati”!

Brvno iz oka svoga, moraće se vaditi kad-tad!

Do tada neka pusti onu drugu, posramljenu, perspektivnu Srbiju i onaj drugi dio entiteta RS da pokuša stvoriti bolje uslove za život običnog, uništenog Pravoslavnog covjeka.

Mjesto tom Evropskom i modernom Pravoslavcu je u Evropskoj Uniji, a nikako u guberniji Aleksandra Konuzina.

hafiz Ismet ef. Spahić

Autor: Faruk Vele

Kada je krajem tog teškog avgusta 1992. godine klanjao dženazu svojim kćerkama Melihi (1961), Mahiri (1966) i Almasi (1971) te unučici Esmi, Melihinoj sedmogodišnjoj kćerki, koje su zajedno stradale u Velikim dairama na Baščaršiji od granate ispaljene s agresorskih položaja u okolici Sarajeva, zamjenik reisu-l-uleme, hafiz Ismet ef. Spahić je rekao:

- Govorio si, hafize, ne žalimo krv za odbranu napadnute nam domovine. Allah te stavio na iskušenje. Elhamdulillah!

Ide u penziju

Ove rečenice koje otac i dedo izgovara u najtežem životnom trenutku, nad mezarom najmilijih, potvrdile su kod većine Bošnjaka veoma omiljenog hafiza Spahića kao jedinstvenu ličnost u historiji Bošnjaka. Zapravo, jedinog bošnjačkog velikana i predvodnika koji je svojom najvećom žrtvom svjedočio svoju vjeru, prkosio agresorima i odupirao njihovoj krajnjoj želji da slome duh onih kojima je država BiH bila i ostala sve.

Sedamdesetdvogodišnji hafiz Spahić svjedočio je vjeru i ljubav prema svojoj domovini kroz cijeli život. Kada mu 25. septembra ove godine istekne mandat na poziciji zamjenika reisu-l-uleme, hafiz Spahić će se povući s javne scene. Mnogima će nedostajati njegove hutbe u Begovoj džamiji i mudre, britke poruke i pouke.

- U penziju sam mogao još prije nekoliko godina. Čekam da mandat istekne i ja idem. Bit ću penzioner. Hoću li poneku hutbu održati, vidjet ćemo – kaže hafiz Spahić.

U razgovoru za “Dnevni avaz” otvoreno govori o stanju Bošnjaka danas, njihovoj sudbini i budućnosti, a o čemu mnogo razmišlja. Osvrće se na politiku bošnjačkih stranaka, Sulejmana Tihića, Zlatka Lagumdžije, pravi upozoravajuće historijske paralele.

Proteklih dana mnogi su se pitali da li nas Bog, zbog ovakvih kakvi smo, opominje i iskušava velikim snježnim kijametom nad Bosnom. Šta mislite o tome?

- Sada svi misle na Boga. Ali, kušnja je ljepota. Jeste da to čovjek zaboravi. To se vidi i iz Kur’ana u dijelu u kojem se govori o Sulejmanu, a. s. Kada mu džini donose prijestolje, on kaže: “To je učinak milosti mog Gospodara koji me hoće iskušati: hoću li ja biti zahvalan ili nezahvalan”. Dobrota je veće iskušenje od ovoga. A normalno da Allah, dž. š., na ovaj način opominje svoje robove.

Ovo stanje sa snijegom proteklih dana je dosta ličilo na ratno stanje. Ljudi su jedni drugima priskakali u pomoć, iako su se mogli i više pomagati.

U nedavnom intervjuu za naš list emir 7. muslimanske brigade Mahmut ef. Karalić kazao je da “bošnjačka politika gubi ono za što smo ginuli u ratu”. Koliko je to tačno?

- Mahmut efendija ima pravo, postoji mogućnost da Bošnjaci ono što su krvlju branili izgube sada u miru! Nismo nikada bili u težem stanju u pogledu naše globalne, zajedničke bošnjačke politike. Bošnjaci uopće nemaju zajedničke strategije!

Svako vuče na svoju stranu. Ja sam, kada smo bili u Turskoj, zamolio premijera Redžepa Tajipa Erdoana (Recep Tayyip Erdogan) da pomogne Bošnjacima. Kazao mi je: “Nemam s kim razgovarati!” Dakle, nema adrese s kojom može sjesti. I to je tragedija bošnjačkog naroda. Nikada nije bila teža situacija. Zaista, nemamo zajedničke politike.

Nije li razlog tome činjenica koju ste Vi u nedavno održanoj hutbi u Begovoj džamiji prikazali na način da bošnjački prvaci traže plaću od 8.000 KM dok im glasači kopaju po kontejnerima?

- Naši lideri su postali intereščije. Zaboravili su na sve… Samo se bore za sebe. Da uhljebi svoju djecu, unučad, praunučad i šukununučad. To je glavni cilj naših ljudi. Ne razmišljaju zajednički. Inače, čovjek je društveno biće. Ali, mi nemamo te zajedničke svijesti koju imaju i druga živa bića. Vidjeli ste da, kada medvjedi i vuci napadnu bikove, čak i oni se zbiju u jedan krug i bore se protiv neprijatelja. A mi se iz tog kruga izvlačimo, pa jedan drugog guramo ustranu. Vidite da je najviše Bošnjaka žrtvovano.

Zbijanje redova

Je li Bosna u opasnosti zbog ovakvih koji je vode? Spomenuti Mahmut efendija reče da će borci ponovo braniti svoju zemlju…

- Ne znam kako borci neće dozvoliti da Bosna ne nestane kada su i oni razbijeni? I tu imamo podjelu. Jedini nam je ispravan put da se, ipak, okrenemo jedni drugima i da zajedno krenemo dalje. Mislim da će, ipak, Bosna opstati! Samo, mnogo će da trpi. Ali, ostat će. Međunarodna zajednica hoće da ima Bosnu. Ona neće dozvoliti fildžan državu muslimana. Zato su njihova nastojanja da se Bosna očuva veća nego naša!

Zato se i nadam da ćemo, ako Bog da, opstati… A što se tiče bošnjačkog naroda, Bošnjaci moraju zbiti redove. Kada se radi o zajedničkom cilju, onda nema političkih stranaka. Nažalost, svaka politička stranka koja okuplja Bošnjake danas ima svoj pravac i vuče na svoju stranu. Ne gleda na drugoga. Nema zajedničkog interesa, ima samo svoj interes. Najbolje je to pokazao SDP kada je došao na vlast: “Haj’mo sada uzeti sva mjesta, pokupiti sve glavne funkcije”.

Ali, SDP je u paktu sa SDA, koja je i do sada vladala, zar ne? Taj pakt sada, nominalno, vodi Bošnjake. Šta mislite gdje?

- Kada razmišljam o tome, sjetim se onog hadisa u kojem Poslanik, a. s., kaže da će neki ući u džehenem, iako će imati dobrih djela kao brda. Pitali su ga je li takav čovjek klanjao. On je rekao: “Jeste, i klanjao i postio i nafilu ganjao, ali kada vidi kakvu dunjalučku korist, onda se na nju baca kao lav na svoju žrtvu”. Taj pakt pokazuje samo bacanje na tu svoju korist. Nema cilja, strategije, nego samo “daj meni”. Njemu je bitno da njegovim članovima ostanu fotelje. I to je jedini cilj. Nema tu strategije. A to će se grdno osvetiti i Sulejmanu Tihiću i Zlatku Lagumdžiji.

Hoće li prije toga građani, Bošnjaci ponajvše, imati štete?

- Da, Bošnjaci će, prije svih, imati štete. Jer se ti ljudi bave trivijalnim, nevažnim stvarima. Šta nam je trebalo da se bavimo vjeronaukom kada je ona dio sistema cijele Evropske unije? I sada mislim da je bilo pogrešno sve svaliti na jednog ministra (Emira Suljagića, op. a.), iako mislim da i njemu fali čitava taraba u glavi. Zna se ko su glavni krivci.

Opasna stvar

Kakva je onda sudbina Bošnjaka?

- Nada za Bošnjake bi bila da se sve naše snage ujedine. Jer, vidite, u RS nema stranaka kada je u pitanju interes entiteta. Svi su jedinstveni. Nema razlike između Dodika, Čavića, Bosića, svi su jednaki. Svi imaju jedan jedini cilj, da sačuvaju Srpsku Republiku i ojačaju je. Bošnjački političari nemaju tog cilja. Ali, narod ima cilj i mislim da će narod pobijediti. Narod ima jedan cilj. A to je da Bosna opstane. Ne samo muslimanska, bošnjačka, već i hrvatska i srpska. Mi smo široki ljudi.

Dodik radi pod okriljem međunarodne zajednice. Jer da hoće, mogli bi ga zaustaviti. Ali, neće. Upravo preko njega oni pokušavaju da bošnjački narod dovedu ured. Zato kažem Bosne će biti, opstat će, jer oni hoće da imaju one koji će Bošnjake držati pod kontrolom. A vidite da smo izgubili u mnogim stvarima.

Šta najviše zamjerate bošnjačkim liderima, onima koji taj narod, navodno, vode?

- To što ne znaju sjesti za zajednički sto. Nisu to nikada činili, a ni sada to ne čine. To je jedna vrlo opasna stvar. Zašto ne sjesti zajedno i razgovarati, zašto ne izgraditi zajedničku strategiju.

Sve ovo me podsjeća na sudbinu muslimana Španije! Oni su ovako nestali. Ovakvom politikom. Cijepanjem. Pojedine pokrajine su se odvajale, dobivale neku samostalnost. Jedna po jedna su padale i na kraju su svi izgubili.

Pa je majka govorila sinu: “Zašto plačeš kao žena za onim što si trebao braniti kao muškarac…”

- Da. Upravo to.

Nijaz Duraković bio je Bošnjak iz dna duše

Klanjali ste dženazu rahmetli Nijazu Durakoviću. Emotivno ste govorili o njemu. Šta mislite o njemu?

- Nijaz Duraković je bio Bošnjak iz dna duše. Fali nam takvih Bošnjaka. Nijaz se nije prodavao. Mogao se prodati, ali nije se prodao. Nažalost, drugi se prodaju…

Hajka agresora

Šta mislite o sve agresivnijoj kampanji izjednačavanja žrtve i agresora, o čemu je nedavno govorio reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić u Hadžićima, ali i sve žešćim napadima na sve koji podsjećaju na zločine i zločince?

- Lopov kada krade, bježi pa viče: “Drž’te lopova!” Oni danas prave hajke, jer su zločinci. Počinili su genocid, čine hajku da zamagle svoja nedjela, ali neće im to uspjeti. Ostat će to. Ostaju činjenice.

Izvor: Dnevni Avaz
http://www.dnevniavaz.ba/vijesti/intervju/80686-zamjenik-reisu-l-uleme-hafiz-ismet-ef-spahic-za-avaz-bosnjacima-prijeti-sudbina-muslimana-spanije.html 

Asimilacija: Etnički Miješani Brakovi Smanjuju Broj Bošnjaka, Ruše Identitet Grupe i Prijete Opstanku BiH

Teorija da su mjesoviti brakovi spas za BiH je notorna neistina, jer su upravo ljudi iz tih mijesanih brakova bili prvi koji su pokupili svoje kofere i napustili BiH tijekom ratnih sukoba ne zeleci da se stave ni na jednu stranu (takvi brakovi su cak dobivali i prednost UN-a za iseljenje). Oni koji su se vratili u BiH poslije rata, ostaju “neopredjeljeni” izigravajuci ‘bratstvo i jedinstvo.’

Sto je jos gore, mijesani brakovi ruse etnicki identitet grupe/a i sa time ugrozavaju kompaktnost iste/ih. Produkt tih mijesanih brakova su u vecem broju slucajeva djeca koja bivaju pokrstena ili imaju problema sa svojm nacionalnim identitetom, jer su “neopredjeljeni”, tj. nemogu da se opredjele ni za jednu stranu; oni za sebe tvrde da su ‘Bosanci’ ili ‘Hercegovci’ i time smanjuju broj Bosnjaka na popisu stavnistva (ovakvim pristupom Bosnjaci od relativne vecine postanu manjina u etnicki mijesanim opstinama, a teritorij takvih opstina pada u ruke Srbima i Hrvatima).  Stoga, Bosnjacki narod nema nikakve koristi od onih koji se deklarisu kao “neopredjeljeni,” (ili u slicnim verzijama, “Bosanci”, “Hercegovci”, “Jugosloveni”, “Ostali” itd.) To su ljudi kojima nije stalo ni do Bosne i Hercegovine, ni do bosnjackog naroda.

Time mjesotivi brakovi vode ka asimilaciji Bosnjaka u Srbe i Hrvate ili “neopredjeljenje”, time smanjujuci broj rodjenih Bosnjaka i povecavanjem broja Srba i Hrvata. A svi znamo da su Bosnjaci vitalni i kljucni dio opstanka Bosne i Hercegovine. Da nema Bosnjaka, BiH ne bi opstala ni dvije minute. Dobro je poznato da bi i Srbi i Hrvati  radije zivjeli u sklopu svojih ‘prosirenih’ “maternjih” drzava (Srbije i Hrvatske) nego u sklopu drzave BiH koju su pokusali unistiti u prethodnom ratu.

Primjera radi, Nino Zelenika, 25-godišnji Mostarac, kojemu je otac Hrvat, a majka Bošnjakinja, ostao je ‘neopredjeljen’. Nino planira otići iz Mostara kada diplomira. ”Ne želim za 40 godina još uvijek razgovarati o tome tko je Hrvat a tko Bošnjak. Imam potrebu za normalnijim životom, a ovdje ga ne vidim ni u budućnosti.” Znaci, on kao ‘neopredjeljen’ jedva ceka da napusti BiH. Njega niti zanima opstanak Bosne i Hercegovine niti ga zanima opstanak Bosnjaka. Sada, kakve koristi Bosnjacki narod i Bosna i Hercegovina imaju od ljudi iz mijesanih brakova kao sto je Nino Zelenika? Apsolutno nikakve.

Uzmimo primjer Alenke Ban, tridesetčetverogodišnje Bošnjakinje iz Mostara. Njihova kći, Ornela Ban, ima 14 godina i ‘Hrvatica’ je. Pohađa hrvatsku školu, nosi hrvatsko prezime i Alenka je pristala da se krsti premda joj je to kao muslimanki teško palo. Iako postavlja pitanje zašto njezino dijete ne može biti ‘‘i jedno i drugo”, na kraju sama kaže: ”Ne želim da bude nacionalno neopredijeljena. Znam kako je meni, vjerojatno ću do kraja života osjećati podjele i ne želim da njoj bude tako.” Sada, kakve koristi Bosnjaci i Bosna i Hercegovina imaju od ljudi iz mjesovitih brakova, kao sto je Alenka Ban koja je sebe i svoje djete prekrstila i asimilirala u Hrvate? Apsolutno nikakve.

Zar je Bosnjacima i nakon dva krvava rata, dva etnicka ciscenja i dva genocida (1941-45 i 1992-95), jos uvijek svejedno da li ce oni i njihova drzava jos uvijek postojati u narednih 500 godina?

Udruženje “Mi se sjećamo Genocida u Bosni, 1992-95.”

Parlament Australije

Današnji dan, četvrtak 16. februar, ući će u historiju Australije, a posebno bh zajednice u Australiji. Danas je Parlament Australije usvojio Rezoluciju o Srebrenici.

Ovom rezolucijom se potvrđuje odluka Međunarodnog suda u Hagu da je u Srebrenici jula 1995. godine počinjen genocid nad bošnjačkim stanovništvom zaštićene enklave Srebrenica. koja je bila pod zaštitom UN vojnika.

Ovom rezolucijom se potvrđuje da su ubistva nedužnih bošnjačkih civila počinili pripadnici Vojske RS na čelu sa generalom Ratkom Mladićem.

Usvajanjem ove rezolucije Australija se pridružila zemljama Evropske unije, Kanade i SAD-a koje su već ranije usvojile ovu rezoluciju i tim činom ne dozvoljavaju da se zaboravi ovaj najveći masakr u Evropi nakon Drugog svjetskog rata.

Usvajanjem ove rezolucije Australija je potvrdila svoj status jedne od najdemokratskijih i najslobodnijih država u svijetu, koja neće dozvoliti da se sjećanje na 11. juli 1995 godine izbriše iz naših sjećanja i ovom rezolucijom Australija želi da sačuva spomen na sve nedužno stradale osobe i da se nikad i nikome ovako nešto ne ponovi.

Današnji čin usvajanja rezolucije bio je samo posljednja karika u dvogodišnjim diplomatskim aktivnostima i lobiranjima koja je pokrenulo i vodilo Vijeće bh organizacija Australije.

Ovom prilikom Vijeće bh organizacija Australije se zahvaljuje svim osobama od Bosne i Hercegovine, Kanade, SAD-a do Australije koje su pomogle da se usvoji ova rezolucija.

Posebnu zahvalu i ogromno priznanje Vijeće bh organizacija Australije upućuje Ambasadoru BiH u Canberri dr Damiru Arnautu, koji je osim diplomatskog lobiranja i pomaganja da rezolucija uđe u raspravu u Parlament, učinio velike napore u vezi pripreme teksta rezolucije koju je upravo dr Arnaut kao ugledni i svjetski priznati pravnik finalizirao i dao joj završni pečat. Ovom prilikom Vijeće bh organizacija Australije čestita našem ambasadoru dr Arnautu na kompletnoj podršci u svezi sa svim aktivnostima oko pripreme i usvajanja Rezolucije i neka ovo bude primjer svim drugim bh diplomatama kako i na koji način treba da brane i zastupaju interese naše domovine Bosne i Hercegovine.

Također se želimo zahvaliti poslanicima Parlamenta Australije koji su učinili najveće napore da Rezolucija o Srebrenici uđe u raspravu u Parlament i da bude usvojena danas. Među njima posebno treba istači zastupnika Laburističke stranke za Port Melbourne (Victoria) Michaela Danbya, zatim zastupnika Laburističke stranke za Moreton (Queensland) Grahama Perreta, kao i zastupnika Laburističke stranke za Chifley (NSW) Eda Husica.

U ime bosanskohercegovačke dijaspore specijalno priznanje i zahvalnost idu na adresu Hon. Ed Husica, BiH građanina godine 2010. u Australiji, kojeg smatramo najznačajnijim ambasadorom za istinu o BiH u svijetu. Neka nam svima Hon. Ed Husic služi kao primjer pravog zastupnika naroda, istine i pravde, neka njegovo djelo bude primjer za političare u BH kako trebaju raditi za BiH i za svoj narod, stoji u saopćenju koje je potpisala Senada Softić-Telalović, predsjednica Vijeća bh organizacija Australije.

****************

Australija usvojila Rezoluciju o Srebrenici

Parlament potvrdio odluku Haškog suda da je u zaštićenoj zoni počinjen genocid nad Bošnjacima.

Al Jazeera – Parlament Australije usvojio je Rezoluciju o Srebrenici, kojom se potvrđuje odluka Međunarodnog suda u Hagu da je u Srebrenici jula 1995. počinjen genocid nad bošnjačkim stanovništvom zaštićene enklave .

Usvajanjem ove rezolucije Australija se pridružila zemljama Evropske unije, Kanadi i Sjedinjenim Američkim Državama, koje “ne dozvoljavaju da se zaboravi ovaj najveći masakr u Evropi nakon Drugog svjetskog rata“, rečeno je u saopćenju Vijeća bh. organizacija Australije.

Parlament Australije odlučio je da 11. juli „treba biti vrijeme sjećanja na žrtve“.

Graham Perrett, predstavnik Laburističke stranke iz države Queensland, kazao je da „kao što je slučaj za bilo koju pojedinačnu smrt, onima koji žale riječi neće umanjiti bol, ali i sam znam da šutnja ne čini ništa. Neka ovih nekoliko riječi australskog parlamenta pomognu u liječenju rana, pogotovo u bošnjačkoj zajednici“.

Sjećanje na žrtve

Michael Danby, laburistički predstavnik iz države Victoria, kazao je da „rezolucija možda neće učiniti toliko koliko film Angeline Jolie da istakne sjećanja na ove tragične događaje, ali naša rezolucija barem će pružiti utjehu drugima kada se sjećaju 11. jula“.

Predsjednica Vijeća bh. organizacija Australije Senada Softić-Telalović je kazala da je “Australija potvrdila svoj status jedne od najdemokratskijih i najslobodnijih država u svijetu, koja neće dozvoliti da se sjećanje na 11. juli 1995. godine izbriše iz naših sjećanja i ovom rezolucijom Australija želi da sačuva spomen na sve nedužno stradale osobe i da se nikad i nikome ovako nešto ne ponovi”.

Ona je istakla da je Vijeće bilo uključeno u dvogodišnje diplomatske aktivnosti i lobiranja, te zahvalila svima koji su pomogli da rezolucija bude usvojena.

Posebnu zahvalu Vijeće je uputilo ambasadoru BiH u Canberri Damiru Arnautu, koji je pomogao oko pripreme teksta rezolucije, parlamentarcima Perrettu i Danbyju, te Edu Husicu, parlamentarnom zastupniku bh. porijekla

Izvor: Al Jazeera i agencije

Parliament of Australia adapted Motion, acknowledging the events of the genocide at Srebrenica in 1995 and calling for every July 11 to be recognised as Srebrenica Remembrance Day.

Motion
The order of the day having been read for the resumption of the debate on the motion of Mr Danby—That this House notes that:

(1) on 11 July 1995, the Bosnian town of Srebrenica which was at that time proclaimed a Protected Zone by a United Nations Security Council Resolution of 16 April 1993, fell into the hands of the Army of Republika Srpska, led by General Ratko Mladic and under the direction of the then President of the Republika Srpska, Radovan Karadzic;

(2) from 12 July 1995, the Army and the Police of Republika Srpska separated men aged 16 to approximately 60 or 70 from their families;

(3) Bosnian Serb forces killed over 7,000 Bosnian Muslim men following the takeover of Srebrenica in July 1995;

(4) all the executions systematically targeted Bosnian Muslim men of military age, regardless of whether they were civilians or soldiers;

(5) the acts committed at Srebrenica were committed with the specific intent to destroy in part, the group of Muslims of Bosnia and Herzegovina;

(6) these were acts of genocide, committed by members of the Army of Republika Srpska in and around Srebrenica from about 13 July 1995;

(7) these findings have been confirmed by the International Court of Justice and the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia through final and binding judgments; and

Don't Forget Srebrenica

(8) the House should recognise 11 July as Srebrenica Remembrance Day in memorial of the genocide at Srebrenica in July 1995, 1:25:20 PM—

Debate resumed by Mr Danby who moved, by leave, as an amendment—That paragraph (8) be omitted with a view to substituting the following words:

(8) the anniversary of the Srebrenica genocide, 11 July, should serve as a time to remember the victims, 1:25:53 PM.
Seconder. Mr Perrett, 1:26:34 PM

Question—That the amendment be agreed to—put and passed, 1:27:01 PM.
Question—That the motion, as amended, be agreed to—put and passed.

More: http://www.aph.gov.au/house/info/liveminutes/index.htm

Danijel Pavlović

Danijel Pavlović napisao na svom fejsbuk statusu: “Ja sada javno jebem MUP KS [Kantona Sarajevo] poserem se na Alijin mezar majku vam svima hapsite me stoko picka vam materina samo me nazovite jebem vam djecu 061 870 600 dodjite kerovi mamu vam jebem hale smrdite… Naoruzan sam do zuba mevlud je mala mamu vam jebem usta.”

Daniel Pavlović, iako je prijavljen za nasilje u porodici, insistira da mu se supruga Bošnjakinja i djeca vrate. Bilo bi dobro da se poslije razvoda Aldijana riješi prezimena “Pavlović” i da djecu odgoji da budu ono što je i ona – Bošnjaci!

Dnevni Avaz — Aldijana Pavlović (24) sa svojom dvojicom sinova, jednogodišnjim Daninom i dvogodišnjim Alanom, prekjučer ujutro pobjegla je iz stana u sarajevskom naselju Alipašino Polje nakon što se u petak posvađala s mužem Danijelom Pavlovićem (34).

Facebook profil

Porodična svađa kulminirala je u petak, kada je, kako saznajemo, Aldijana pošla izbrisati svoje prezime s Facebook profila. Danijelu se to nije svidjelo pa je nastala svađa. Bračni par je, navodno, bio toliko bučan da su komšije pozvale policiju MUP-a KS da intervenira.

Dok se Aldijana s djecom smjestila u sigurnu kuću, Danjiel je u međuvremenu pozvao policiju s namjerom da prijavi nestanak svoje supruge i dvoje maloljetne djece. On je čak i na Facebooku pompezno najavio da su mu žena i djeca nestali.

U telefonskom razgovoru za “Avaz” Danjiel je kazao kako čak sumnja da je Aldijana oteta.

- Mi smo dobrostojeća porodica i imamo lanac kafeterija, tako da je moguće i da će neko tražiti novac za nju i djecu. Prije dva dana smo se malo posvađali kada je sa svog Facebook profila pošla izbrisati prezime Pavlović. Sad su mi javili da je u sigurnoj kući i da me prijavila za nasilje. Ja ne kažem da nismo imali nekih problema, ali nikada nisam bio nasilan prema njoj – kazao je Danijel.

Nakon razgovora s nama Danijela su kontaktirali službenici iz Policijske uprave Novi Grad i kazali mu da se njima odmah javi jer ga je supruga prijavila za nasilje u porodici.

Životno ugrožena

Edita Pršić iz Fondacije lokalne demokratije, u čijoj nadležnosti je sigurna kuća, objašnjava da se u ovu ustanovu smještaju osobe samo ako je situacija u porodici postala opasna po život.

- Ne mogu vam kazati da li je ona primljena ili ne. Centri za socijalni rad provjeravaju svaku prijavu i nijedna žena ne bi bila smješetna u sigurnu kuću ako to nije potrebno – tvrdi Pršić.

***

Danijel Pavlović (34) iz Sarajeva, jedan od osnivača Humanitarne organizacije “Armija Facebook”, kojeg je supruga Aldijana (24) prijavila za nasilje u poroci, nastavio je s iznošenjem neistine, ovoga puta tvrdeći da će se Aldijana i on pomiriti.

- Razgovarao sam s njom i odlučili smo, djece radi, sačuvati brak. Danas ćemo imati i sastanak pomirenja u Službi za socjalnu zaštitu, tako da će se sva priča dobro završiti. Dogovorili smo se i da nećemo više davati izjave za medije – priča nam Danijel.

Pobjegla iz stana

Aldijana nije željela komentirati ove navode. Ona nam je ustvrdila da ništa od toga nije tačno, da nema ništa od pomirenja te da sve što on kaže treba uzeti s rezervom.

- U ovim trenucima najbitnija su mi djeca, tako da se neću zamarati s tim šta Danijel govori – kratko je istakla ova 24-godišnja majka, koja je sa svojom dvojicom maloljetnih sinova pobjegla iz stana u sarajevskom naselju Alipašino Polje. Nju i djecu policija MUP-a KS i Služba za socijalnu zaštitu Novi Grad smjestili su u sigurnu kuću.

Ne mogavši se pomiriti s činjenicom da ga je žena ostavila i da traži razvod braka, ovaj 34-godišnjak javno je objavio svoj broj telefona u apelu u kojem je putem Facebook stranice molio građane za pomoć. Sada, kako nam je kazao, dobiva prijetnje i ne smije izaći iz kuće. On još tvrdi da nije bio nasilan te da joj je zadao samo četiri šamara.

Izbrisao status

Na ove prijetnje Danijel je vrlo brzo smislio i odgovor. Na svom statusu Facebook profila postavio je poruku izuzetno uvredljivog sadržaja. Uzvraćao je prijetnjama i psovkama poput “Naoružan sam do zuba. Mevlid je mala majka, mamu vam j…. u…”. Nakon toga izbrisao je ovaj status, tvrdeći da su mu hakeri provalili u profil i napisali ove prijetnje.

Iz Službe za socijalnu zaštitu Novi Grad, u kojoj su dobro upućeni u svu problematiku ove porodice, objašnjavaju da je ovakvo ponašanje Danijela karakteristično za muškarce koji ne mogu prihvatiti da žena napušta bračnu zajednicu.

Potrebna stručna pomoć

Klinički psiholog Jasmina Dizdarević pojašnjava da, ukoliko muškarac u svađi ne može obuzdati svoje strasti i riješiti probleme na pametan način bez upotrebe ruku, odnosno sile, treba potražiti stručnu pomoć psihologa.

- Svako raspadanje bračne zajednice, bilo kada žena ili muškarac odlazi, jako je teško podnijeti, naročito kada znate da je i javnost postala posmatrač zbivanja. Bitno je da se supružnici u nadležnim institucijama, kao što je sud ili služba za socijalnu zaštitu, dogovore kako će se sve završiti, pri tome vodeći računa o dobrobiti djece – zaključuje Dizdarević.

Etnička Karta Bosne i Hercegovine

Posavski Vremeplov – I tako neki gimnazijski profesor u jednoj televizijskoj emisiji pred ove prošle izbore jednostavno lupi, bez ikakve provjere i dokazivanja, kako 64 posto zemlje u Bosni i Hercegovini pripada Srbima. On je jednostavno onome što Srbi posjeduju priključio svu erarnu zemlju, to jest državnu, ono što je zajedničko vlasništvo sviju. Ovdje imate 53,5% erarne zemlje, plus ovih 20%, i tako se dolazi do rezultata od 64 posto. Onda su tu tvrd­nju o 64 posto zemlje u srpskom vlasništvu odmah preuzeli mediji, od njih političari, i priča je krenula oko svijeta. Sjećam se da je jedini Mate Boban komentirao tu brojku i osporio je. Odgovorio je da Srbi prisvajaju i ono šume, planine oko njihovih općina i sve to smatraju nekim svojim katastrom. Izetbegović je na to izopačavanje šutio.

Uzmite, na primjer, Gacko. Tu su najveći stočari u Hercegovini bili Bošnjaci. Sedamdeset posto od sve zemlje u općini koristili su Bošnjaci, a 30 posto Srbi. Onda planina Vlašić u centralnoj Bosni – to su veliki pašnjaci, koje su većinom koristili katolici, uz nešto Srba, ali sve je bilo apsolutno zajedničko, i svi su to smatrali zajedničkom imovinom. I postaje zaista tragično kada jedan lord Owen iznosi te brojke iznovice u svojim intervjuima pred čitavim svijetom, a nema nikoga da ih opovrgne. Moram vam reći da je Izetbegović posjedovao te podatke, i ne znam iz kojih ih razloga nije iznosio. Njemu je bila dužnost da to otvoreno kaže. Imamo ipak mnoštvo novinara, profesora, koji bi u svojim napisima i intervjuima iznosili precizne podatke što ih sadrže ove geografske karte, koje su sve izrađene na osnovu objavljenih dokumenata. Ništa tu nije iskombinirano, nego naučno utemeljeno, na osnovu katastarskih knjiga.

Zemljisna Karta BiH (Opste-Drustvena Svojina)

BANAC: Ovi podaci su vrlo važni, jer znače osporavanje nekih drugih navodnih argumenata. Vidite kako sada Clinton i svi govore o tome da Srbi moraju dobiti 49%, a Bošnjaci i Hrvati 51%. Odakle im to da 30% stanovništva dobiva 49%? Kakva je to logika, kakva je to kalkulacija, i to kao rezultat fizičkog uništenja stanovništva i etničkog čišćenja?

Bio sam u bezbroj različitih diskusija o Bosni i Hercegovini u posljed­nje dvije godine. Srpska propaganda uvijek iznosi dvije stvari i samo dvije stvari: jedno je to takozvano vlasništvo nad 60, 70 ili ne znam već koliko postotaka zemlje, a drugo je Islamska deklaracija Alije Izetbegovića. To su jedina dva argumenta kojima oni operiraju. Opetovano sam bio u mogućnosti pitati ne samo Srbe nego i američke nadristručnjake: otkuda ste vi došli do toga podatka od 60, 70 posto? Oni koji su malo pošteniji kažu: pa to je Karadžić rekao, ili: to je već negdje objavljeno. Drugi vele da se radi o stručnim procjenama.

Kakvim procjenama, recite mi? Kako ste vi došli do toga, jeste li išli u katastarske knjige? Tko je išao u katastarske knjige? Onda se, naravno, zbune, ne znaju što će reći. Ove su karte zaista odgovor na to.

Karta BiH Pokazuje Posjedovanje Zemljista Bosnjaka

Članak koji slijedi, prvi puta je objavljen u Washington Report on Middle East Affairs, izdanje Jan/Feb. 1995 godine, str.16. pod naslovom Peace Proposal Provides Serbs Disproportionate Share of Bosnia. Cjelokupno originalno izdanje clanka mozete procitati na engleskom izdanju. Slijedi neznatno skracenija verzija na bosanskom jeziku.

Srpski Mit Vlasnistva Bosne i Hercegovine

Autor: Dr. Amira Dzirlo
(arhitektonska inzinjerka i historicar iz Washington-a, SAD)

Medju mnogim laznim srbijanskim tvrdnjama u konekciji sa mirovnim pregovorima (1992-1995) bila je i izjava da “prema dokumentima Srbi posjeduju 64 posto zemljista Bosne i Hercegovine, ali su spremni da vrate 15 posto svoga teritorija Bosnjacima od sveukupnih 70 posto koje su zauzeli.”

Znacajna fabrikacija

Ovo zasigurno nije njihova jedina fabrikacija, nego usprkos vrlo znacajna. Moze se vrlo jednostavno i brzo dokazati da je lazna, provjerom bilo koje zemljopisne knjige izdate prije II Svjetskog rata. Ovim ce biti dokazano da je 51 procenat teritorija Bosne i Hercegovine klasificirano kao sumsko zemljiste, a preostalih 49 posto koristeno za agrikulturu i stocarstvo. Od sumske povrsine, 95 procenata je bilo u vlasnistvu drzave – sto znaci drustveno vlasnistvo svih gradjana – dok je samo 31 procenat zemljista klasificiranog kao agrikulturno bilo u privatnom vlasnistvu Bosnjaka, Hrvata i Srba. Stoga, samo 15 procenata zemljistva Bosne i Hercegovine je bilo u privatnim rukama, sto nikako ne moze opravdati srpske tvrdnje o posjedovanju nad 64% zemljista, osim kroz mitologiju i izmisljenu istoriju.

Karta BiH Pokazuje Posjedovanje Zemljista bosanskih Srba

“Popis Stanovnistva i Zemljisnog Vlasnistva iz 1910″ – inace, zadnji cenzus sproveden vrlo pazljivo i vjerodostojno od Austro-Ugarske administracije – biljezi da je od privatnog vlasnistva zemljista u Bosni i Hercegovini pravoslavnim Srbima pripadalo samo 6 procenata, katolickim Hrvatima 2.6 procenata, muslimanima Bosnjacima 91.1 procenat i ostalima 0.3 procenta zemljista.

Medjutim, nakon pobjede Saveznickih sila – koje su podrzavale Srbe – nad Austro-Ugarskim Carstvom, novo-stvoreno i Srbima-dominirajuce Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca, zapocelo je “Prvu Agrarnu Reformu” u periodu 1918 i 1919. Tom reformom je Bosnjacima sveukupno oduzeto 2.66 miliona jutara (1,076,675 hektara) zemlje. Kao posljedica, ogroman broj Bosnjaka je ostavljen bez imanja i prisiljen da trazi ekonomski azil, vecinom u Turskoj.

U slicnoj sceni, Hrvati i Katolicka Crkva su ostali bez svojih imanja, a time i bez svojih mogucnosti za prosperitet. Dr. Stjepan Radic, Hrvatski vodja, bio je ubijen u Skupstini od strane Srbijanskog poslanika Punise Racica, iz razloga sto je izjavio da su Bosanci opljackani od svoga pravednog nasljedja.

Sve dosadasnje lazne tvrdnju mogu i moraju biti dokazane kao takve

Konacno, u periodu 1936-1937, vecinom zahvaljujuci pisanjima Radica i nekih muslimanskih clanova Hrvatske stranke, vlada je priznala da bi Bosnjaci morali biti kompenzirani za svoje gubitke u “pogresnom rukovodjenju” agrarnih reformi 1918.

Odluceno je da se Bosnjacima izdaju certificati za vrijednost oduzete zemlje, koji bi bili placeni u 36 vladinih isplata, sa prvom retroaktivnom isplatom 1935. Medjutim, samo 4 isplate su napravljene.

Kao posljedica, zemljiste koje je oduzeto od Bosnjaka 1918-1919 ne moze se pripisati kao zemljiste koje “pripada” Srbima, niti se moze zakonski trasferisati njihovim potomcima. Mi isto mozemo dodati da je vrijednost zemljista otetog od Bosnjaka sracunata 60 procenata nize od svoje stvarne vrijednosti tog vremena. Jasno je da je ovo slucaj “ulicne pljacke” kojima su bili pogodjeni muslimanski i katolicki Bosanci, premda su katolici u Bosni posjedovali mnogo manju proporciju zemljista.

Primjer kako ovo afektuje sadasnje realnosti je agrikulturna dolina Lijevce u blizini Banja Luke, jedno od najplodnijih zemljista u cijeloj Bosanskoj Krajini. Sve do 1918, u tom okrugu nije zivio niti jedan jedini Srbin. Ta povrsina je bila kompletno nastanjena Bosnjacima i Hrvatima.

Karta BiH Pokazuje Posjedovanje Zemljista bosanskih Hrvata

Poslije 1918, Bosansku Krajinu su poceli nastanjiva Srbi iz Srbije i iz Like, vecinom “Solunasi” (Srbi originalno iz Salonike i sjeverno-istocnog dijela Grcke) i njihovi potomci. Bosanska Krajina je danas postala “Srpska regija”, iz koje su svi ne-Srbi protjerani.

U “Drugoj Agrarnoj Reformi”, koja je trajala u periodu 1945-1946, ponovo, oni koji su najgore prosli su bili ne-Srpski vlasnici zemlje u Bosni, Vojvodini i Slavoniji. Nikakva kompenzacija nije placenu za otetu zemlju iz razloga sto su navedeni zemljovlasnici bili proglaseni “neprijateljima naroda” i “ratnim bogatasima”. Sva zemlja koju je vlada Josipa Broza Tita odlucila da oduzme je bila “prema odluci narodne skupstine” i mocnih sluzbenika, gotovo ekskluzivno Srba. Ovo je postignuto bez ikakvih sluzbenih registrija ili validnih sudskih odluka.

Cesus 1991: Muslimani, Hrvati i “Jugosloveni”

Zato, sve dosadanje lazne tvrdnje mogu i moraju biti dokazane kao takve. Prema zadnjem popisu stanovnistva iz 1991 godine, Bosnjaci i Hrvati su cinili 61 procenat stanovnistva Bosne i Hercegovine. Ako se uzme u obzir cinjenica da je bio i razumljivo veliki broj Bosnjaka i Hrvata koji su se izjasnili kao “Jugosloveni” (reflektirajuci njihov status kao pripadnika mijesanih brakova ili njihov prigovor slamanju bivse Jugoslavije u zasebne republike), sveukupni procenat Bosnjacke i Hrvatske populacije je vjerovatno blizi ka 66%.

Na drugoj strani, od 31.3 procenta populacije Bosne i Hercegovine koji su se izjasnili kao Srbi u censusu 1991 godine, od tog broja, oko 10 procenata su bili vojni oficiri i njihove familije koji su dosli u Bosnu i Hercegovinu vecinom iz Srbije i Crne Gore. Od pocetka rata, oni su se vecim dijelom vratili u Srbiju i Crnu Goru.

Stoga, realni procenat Srba u Bosni i Hercegovini je u prosjeku 28%, ili znacajno manje nego jedna trecina sveukupne populacije stanovnistva 1991.

Zašto dokumentacija o agresiji VJ [Vojske Jugoslavije] na ovom području od januara do aprila 1993. nije korištena kao dio pravne argumentacije na Međunarodnom sudu u Hagu

Dnevni Avaz — Glavni štab Vojske Republike Srpske (VRS) izdao je 10. januara 1993. godine naredbu pod strogo povjerljivim brojem 02/2-22, koja je nosila naslov “Naređenje za izvođenje operacije Pesnica”.

U njoj je, između ostalog, stajalo: “Vrhovna komanda oružanih snaga RS je postavila zadatak VRS da održi koridor Vlasenica – Caparde – Zvornik, da razbije neprijatelja na prostoru Cerske i Konjević-Polja i otkloni opasnost od zauzimanja teritorije opštine Bratunac”.

Faksimil izvještaja Užičkog korpusa od 25. januara 1993. o dostignutim linijama u okolici Srebrenice

Najžešća operacija

Ova operacija bila je nastavak ofanzive koju su Mladićeve snage započele u Podrinju još u oktobru 1992. godine s ciljem “da unište neprijatelja u istočnoj Bosni”. S obzirom na to da su jedinice Armije RBiH u srednjem Podrinju pružale jak otpor agresoru, a na nekim dijelovima prešle i u kontranapade s velikim uspjehom, trebalo je krenuti u do tada najveću operaciju potpunog sloma otpora branilaca srednjeg Podrinja.

Pucnjavom kakvu do tada nije čuo podrinjski insan iz pravca Zvornika, Šekovića, Han-Pijeska, Vlasenice, Bratunca, Milića i Skelana započele su srpske trupe 13. na 14. januar 1993. najžešću vojnu operaciju do tada u Bosni. Cilj je bio zauzeti slobodni teritorij pod kontrolom Armije RBiH: zvorničku Kamenicu, Cersku, Konjević-Polje i Srebrenicu.

Posebno je važno bilo zauzeti Cersku i Konjević-Polje, jer su branioci BiH od početka agresije presijecali putnu komunikaciju Pala s Beogradom, linijom Vlasenica – Milići – Zvornik. Srpske jedinice su u tom periodu koristile alternativnu zaobilaznicu preko Šekovića i Capardi.

Faksimil izvještaja generala Ojdanića od 27. januara 1993. o zauzimanju srebreničkih sela

Otpor branilaca

U operaciju su uključeni Drinski, Sarajevsko-romanijski, Istočnobosanski, Krajiški i Hercegovački korpus VRS, pojačani Specijalnom brigadom “Mauzer”, 65. zaštitnim pukom VRS… Prema naređenju od 10. januara 1993., plan je bio da se za pet dana završi operacija “Pesnica”.

Međutim, zbog jakog otpora branilaca BiH Ratko Mladić zatražio je pomoć od Beograda, koju mu je Slobodan Milošević i uputio. Snage Vojske Jugoslavije (VJ) su 22. januara 1993. pristigle u ispomoć braći preko Drine. Komandant Drinskog korpusa VRS Milenko Živanović obavještava komandu Užičkog korpusa VJ da je, po šifri “Proboj”, svim raspoloživim snagama ušao u aktivna borbena djelovanja s namjerom vezivanja što većih snaga neprijatelja.

Ova operacija uključila je najjače vojne snage iz susjedne Srbije, koje će na ovom prostoru ostati do potpisivanja demilitarizacije Srebrenice. Uključuje se artiljerija i avijacija VJ s područja srbijanskih općina Mali Zvornik, Ljubovija i Bajina Bašta.

Načelnik Štaba Užičkog korpusa VJ Dušan Lončar obavijestio je 25. januara 1993. komandu Drinskog korpusa VRS da “su snage Užičkog korpusa do 11 časova tog dana izbile na liniju: Radijevići – Straževac, Gradina – Žabokvica i Pale – Skejići”. Sutradan, komandant Užičkog korpusa, generalmajor Dragoljub Ojdanić obavještava Ratka Mladića da “pripremi snage koje će preuzeti linije koje im je osvojio Užički korpus, te da će zadržati artiljeriju na srbijanskoj obali Drine, odakle će nastaviti pružati podršku VRS”.

Također, general Ojdanić 27. januara 1993. izvještava komandu Drinskog korpusa VRS da će 29. januara Užički korpus predati Drinskom korpusu dostignute linije, te da će nastojati ovladati srebreničkim selima Straževac, Jezero i Sulice, kao i da vrši stalne napade na sela Osmače, Tokoljak, Arapovići, Tihići, Joševa, Miličevići…

To su, inače, sela u pograničnom pojasu sa Srbijom. Neprekidnim napadima združenih snaga VJ, VRS i MUP-a RS postigli su prvi uspjeh u borbi s braniocima BiH ovladavši početkom februara 1993. zvorničkom Kamenicom i Ilijinim brdom kod Cerske.

Protjerane duše

U februaru 1993. padaju Voljavica i Sase. Sljedeća na udaru bila je Cerska, jedini dio općine Vlasenica koji se od maja 1992. nalazio pod kontrolom bosanske vojske. Bila je to četvrta neprijateljska ofanziva na Cersku. Sve ranije su slomljene. Nakon skoro dvomjesečnog otpora gladnih i slabo naoružanih branilaca 1. marta 1993. Cerska je izdahnula.

Nakon Cerske 15. marta 1993. pada i Konjević-Polje koje je, prema priznanju ratnog zločinca Miroslava Deronjića u Hagu, zauzela niška Padobranska brigada VJ, pod komandom pukovnika Stupara. Veliki broj bošnjačkih izbjeglica kreće prema Srebrenici.

Preduga kolona nevinih protjeranih duša svoje privremeno gnijezdo naći će u ovom velikom logoru na periferiji svijeta. U martu 1993. združene snage VJ i VRS zauzimaju značajne kote i sela oko Srebrenice.

Broj stanovnika, nakon pada zvorničke Kamenice, Cerske, Konjević-Polja te bratunačkog i srebreničkog slobodnog teritorija, u Srebrenici se popeo na blizu 50.000 promrzlih i izgladnjelih ljudi. Odranije, srebrenička enklava bila je oaza slobode bošnjačkim izbjeglicama iz Bratunca, Vlasenice, Višegrada, Rogatice i Han-Pijeska.

Nakon danonoćnih bitaka prsa u prsa bosanski ratnici su 16. na 17. april 1993. u bici za Srebrenicu potisnuli neprijatelja ka Pribičevcu te s Čičevca ka Bukovoj Glavi i uspjeli spasiti grad. Ova ofanziva na srednje Podrinje trajala je više od tri mjeseca bez prestanka i premašila je sve dotadašnje agresorske ofanzive u BiH. U njoj je učestvovalo oko 20.000 srpskih vojnika sa oko 1.000 oklopnih vozila.

Za godinu agresije goloruk, neorganiziran i ispaćen glađu, bolestima i hladnoćom narod ovog dijela Podrinja postao je takva “opasnost” neprijatelju da je tih dana svaka informativna emisija u Srbiji i Crnoj Gori počinjala vijestima iz Srebrenice i okolice.

Uzaludna Rezolucija

Vijeće sigurnosti UN-a 16. aprila 1993. Rezolucijom 819 Srebrenicu je proglasilo zaštićenom zonom. U 4.59 sati ujutro 18. aprila 1993. na Sarajevskom aerodromu komandanti Armije RBiH Sefer Halilović i VRS Ratko Mladić postigli su sporazum o potpunom prekidu vatre na području Srebrenice.

Prve godine agresije u Srebrenici i na ostalom slobodnom teritoriju srednjeg Podrinja poginulo je oko 2.000 Bošnjaka. Ljudi iz ovog dijela BiH imaju običaj kazati da im je više umrlo civila i boraca od prostrelnih rana, koje su u normalnim uvjetima mogle biti sanirane za nekoliko dana, nego što su neke općine u BiH uopće dale boraca.

Srebrenica je tako samo na papiru postala zaštićena zona UN-a. Na apele upućene od januara do aprila 1993. iz Srebrenice o otvorenoj agresiji Vojske Jugoslavije međunarodna zajednica nije se osvrtala.

Ne zna se, a teško da će se ikada saznati zašto relevantna dokumentacija o agresiji VJ na ovom području od januara do aprila 1993. nije korištena kao dio pravne argumentacije na Međunarodnom sudu u Hagu po tužbi BiH za genocid protiv Srbije i Crne Gore.

Laži Filipa Moriona

Francuski general Filip Morion (Philippe Morillon), komandant snaga UNPROFOR-a za BiH, svratio je u okupiranu Cersku, koja je bila sva u plamenu i, da bi ugodio Mladiću, javno demantirao informacije bosanske vlade da je srpska vojska tamo počinila užasne zločine.

- Nisam osjetio miris smrti – lagao je Morion tada novinarima.

Semaida Nuhanović kazala je da je 13. juna 1992. godine sa porodicom i mještanima iz Dušća krenula ka Višegradu, odakle su konvojem trebali da budu prebačeni do Olova.

Kako je ispričala, nepoznati vojnici su ih zaustavili na samom izlazu iz naselja, odvojili šest muškaraca, među kojima je bio i njen suprug, i odveli ih u nepoznatom pravcu.

“Koja je to bila vojska, ja stvarno ne znam. Nikog poznatog među tim vojnicima nisam vidjela. Ljudi iz sela su pričali da je to bio Užički korpus, ali ja to ovdje ne mogu da potvrdim”, kazala je Nuhanovićeva.

Tokom unakrsnog ispitivanja svjedokinja je rekla da odvedene muškarce više nikada niko nije vidio, niti se zna šta se s njima tačno dogodilo.

Tužilaštvo BiH tereti Krsmanovića da je s drugim pripadnicima Vojske Republike Srpske (VRS) učestvovao u hapšenju osam muškaraca u naselju Dušće kraj Višegrada.

Optužnicom od 12 tačaka Krsmanoviću je na teret stavljeno da je, kao pripadnik Druge podrinjske lake pješadijske brigade VRS-a, učestvovao i pomagao u ubistvima, silovanjima i prisilnim nestancima bošnjačkog stanovništva u Višegradu.

U nastavku suđenja Tužilaštvo BiH je kao dokazni materijal uvrstilo i iskaz Džemile Žige dat Državnoj agenciji za istrage i zaštitu (SIPA) 2011. godine. Kako svjedokinja zbog starosti nije u mogućnosti da svjedoči pred Sudom BiH, njen iskaz je pročitala Božidarka Dodik, tužiteljica Tužilaštva BiH.

U iskazu je navedeno da je u ljeto 1992. godine u selo Dušće ušao Milan Lukić sa “svojim vojnicima”, te u dvorištu njene kuće okupio i odveo sve muškarce iz sela, među kojima je bio i njen suprug.

“Od svih odvedenih niko nikada nije pronađen”, navela je Žiga u iskazu.

Milan Lukić je bio vođa paravojne grupe “Beli orlovi”, koji je u Haškom tribunalu prvostepenom presudom osuđen na kaznu doživotnog zatvora zbog zločina u Višegradu.

Nastavak suđenja zakazan je za petak, 25. februara 2012. godine.

Osumnjičeni Branko Vlačo zvani “Brano”, rođen 08.03.1953. godine u Donjoj Jošanici u opštini Vogošća, državljanin BiH, lišen je slobode u Crnoj Gori, na osnovu međunarodne potjernice, raspisane na zahtjev Tužilaštva BiH.

Branko Vlaćo pod istragom je Tužilaštva BiH i osumnjičen je da je za vrijeme rata u BiH, kao pripadnik lokalnih srpskih snaga iz Vogošće, u svojstvu upravnika logora “Planjina kuća” u Svrakama, logora “Nakina garaža”, logora “Kod Sonje” i logora “Bunker”, u periodu od maja do novembra 1992. godine, za vrijeme širokog i sistematičnog napada srpskih snaga usmjerenog protiv civilnog stanovništva, planirao, naređivao, podsticao, pomagao, pripremao i sudjelovao u progonu bošnjačkog i hrvatskog stanovništva opštine Vogošća i susjednih opština, tako što je sudjelovao u nezakonitom pritvaranju, fizičkom zlostavljanju, ubistvima, seksualnim zlostavljanjima i silovanjima, odvođenju u živi štit, kao i masovnim deportacijama civila na širem području opštine Vogošća i u susjednim opštinama.

Branko Vlačo je osumnjičen da je počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h), u vezi sa tačkama a), b), c), d), e), f) i k), sve u vezi sa članom 180. stav 1. KZ BiH.

Osumnjičeni Branko Vlačo duži period je bio nedostupan pravosudnim organima Bosne i Hercegovine, nakon čega je prije oko 5 mjeseci lišen slobode na području Republike Crne Gore. Tužilaštvo BiH i pravosudne institucije BiH su nakon njegovog hapšenja pokrenuli aktivnosti za njegovo izručenje pravosuđu Bosne i Hercegovine.

Dana 16.01.2012. godine, službenici Granične policije BiH preuzeli su osumnjičenog na jednom graničnom prijelazu sa Republikom Crnom Gorom i osumnjičenog predali ovlaštenim policijskim službenicima Sudske policije.

Tužilac će tražiti određivanje mjere pritvora jer smatra da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva osumnjičenog, kao i da bi boravkom na slobodi ovaj osumnjičeni mogao uništiti ili sakriti dokaze važne za krivični postupak, kao i da bi ometao krivični postupak uticajem na svjedoke i saučesnike.

Odluku o određivanju pritvora donijeti će Sud BiH.

Tužilaštvo BiH -Tužilac Regionalnog tima IV Posebnog odjela za ratne zločine Tužilaštva BiH podigao je optužnicu protiv Gorana Sarića, rođenog 18.09.1964. godine u opštini Konjic, nastanjenog u Bijeljini, koji je lišen slobode dana 02.11.2011. godine od kada se nalazi u pritvoru, državljanina BiH.

Goran Sarić se tereti da je od početka juna 1992. godine do kraja 1992. godine, za vrijeme oružanog sukoba u BiH, u okviru širokog i sistematičnog napada vojske, policije i paravojnih jedinica na civilno bošnjačko stanovništvo sarajevskih opština Centar, Vogošća i Ilijaš, vršeći dužnost načelnika novoformirane SJB Centar za područje srpske opštine Centar, koja je bila smještena u krugu dotadašnje Psihijatrijske bolnice Jagomir u Sarajevu, kao sudionik udruženog zločinačkog poduhvata, postupao sa diskriminatorskom namjerom realizacije zajedničkog cilja da se izvrši progon bošnjačkog i hrvatskog stanovništva na nacionalnoj i vjerskoj osnovi.

U optužnici se navodi da je optuženi, radi realizacije ovog cilja, skupa sa komandnim kadrom O.G. Vogošća i Koševske brigade VRS planirao, naredio i počinio progon cjelokupnog bošnjačkog stanovništva sa teritorije srpske opštine Centar, tako što je preko njemu podređenih policajaca i uz sadejstvo vojnika Koševske brigade organizirao zatvaranje svih vojno sposobnih muškaraca Bošnjaka, njihovo ubijanje, zatvaranje u logore i prisilno preseljenje istih na teritoriju pod kontrolom Armije BiH, te prisilno preseljenje cjelokupnog civilnog stanovništva sa teritorije srpske opštine Centar Sarajevo, na teritoriju pod kontrolom Armije BiH.

U optužnici se, između ostalog, navodi da je optuženi sredinom mjeseca juna 1992. godine lišio slobode jednog civila bošnjačke nacionalnosti i odveo ga u krug bolnice Jagomir, od kada mu se gubi svaki trag i koji se do danas vodi kao nestala osoba.

Kako se dalje navodi u optužnici, optuženi Goran Sarić je sudjelovao u prisilnom preseljenju više stotina civila Bošnjaka na teritoriju pod kontrolom Armije BiH, kao i u njihovom prisilnom zatvaranju u logore u zgradi zvanoj „Paviljon“ u okviru Psihijatrijske bolnice Jagomir i „Bunker“ u Vogošći, gdje su mnogi zbog fizičkog i psihičkog zlostavljanja smrtno stradali.

On se tereti i za učešće u odvođenju u nepoznatom pravcu više osoba-muškaraca bošnjačke nacionalnosti, koji su ubijeni na lokalitetu Skakavca, odakle su i ekshumirani nakon rata.

Optuženi se tereti da je počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti – progon iz člana 172. stav 1. tačka h) Krivičnog zakona BiH, u vezi sa članom 180. stav 1. KZ BiH.

Optužnica je proslijeđena na potvrđivanje Sudu BiH.

Tužilaštvo BiH - Postupajući po nalogu tužioca iz Posebnog odjela za ratne zločine Tužilaštva BiH, policijski službenici Državne agencije za istrage i zaštitu-SIPA, na području Sokoca, lišili su slobode osumnjičenog Miroslava Krajišnika, rođenog 04.08.1950. godine u Sarajevu, nastanjenog u Sokocu.

Osumnjičeni Miroslav Krajišnik pod istragom je Posebnog odjela za ratne zločine Tužilaštva BiH, a osumnjičen je da je u mjesecu junu 1992. godine, kao komandant Koševske brigade VRS, naredio ubistvo 10 civila bošnjačke nacionalnosti, te zarobljavanje i progon većeg broja osoba, uglavnom žena i djece bošnjačke nacionalnosti, sa područja sarajevskih naselja Nahorevo, Poljine i drugih mjesta.

Osumnjičeni Miroslav Krajišnik se tereti da je počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti, iz člana 172. KZ BiH.

Osumnjičeni će tokom dana biti predat Tužilaštvu BiH, gdje će ga ispitati postupajući tužilac, nakon čega će odlučiti o pokretanju prijedloga za određivanje pritvora.

Tužilaštvo BiH - Tužilac Regionalnog tima V Posebnog odjela za ratne zločine Tužilaštva BiH podigao je optužnicu protiv Jukić Željka, rođenog 15.01.1970. godine u opštini Prozor, nastanjenog u Dubrovniku u Republici Hrvatskoj, koji je po međunarodnoj potjernici lišen slobode dana 02.11.2011. godine, državljanina BiH i Republike Hrvatske.

Jukić Željko se tereti da je u periodu od jula do kraja septembra 1993. godine, u okviru širokog i sistematičnog napada vojnih snaga HVO-a i HV, usmjerenog protiv civilnog bošnjačkog stanovništva opštine Prozor, kao pripadnik HVO Brigade “Rama”, vršio progon civilnog stanovništva bošnjačke nacionalnosti na političkoj, nacionalnoj i vjerskoj osnovi, sudjelujući u ubistvima, prisilnim nestancima i drugim nečovječnim djelima učinjenim u namjeri nanošenja velike patnje i ozbiljne fizičke i psihičke povrede.

U optužnici se navodi da je optuženi Jukić Željko, dana 03.08.1993. godine, u večernjim satima, zajedno sa optuženim Papak Vinkom i još jednim pripadnikom HVO-a došao u prostorije Srednjoškolskog centra u Prozoru, gdje je sudjelovao u prisilnom nestanku petorice ljudi, koji su bili nezakonito zatvoreni u tom logoru i odveo ih na smetljište „Duška kosa“, odakle im se gubi svaki trag.

Optuženi se, između ostalog, tereti da je dana 06.07.1993. godine, zajedno sa grupom pripadnika HVO sudjelovao u napadu na civilno stanovništvo bošnjačke nacionalnosti sela Duge u opštini Prozor, kojom prilikom je lišio života jednog sedamdesettrogodišnjeg starca, kojeg je zatekao ispred njegove porodične kuće, tako što je iz vatrenog oružja u njegovo tijelo ispalio više hitaca.

Kako se dalje navodi u optužnici, optuženi je sredinom jula mjeseca 1993.g., u ranim jutarnjim satima, zajedno sa optuženim Papak Vinkom i drugim pripadnicima HVO-a, sudjelovao u pratnji transporta više stotina muškaraca bošnjačke nacionalnosti koji su iz zatvora lociranih na području grada Prozora transportovani u logor Dretelj kod Čapljine, gdje su bili izloženi nečovječnom postupanju, fizičkom i psihičkom maltretiranju.

Optuženi se tereti za sudjelovanje u odvođenju u nepoznatom pravcu više osoba bošnjačke nacionalnosti, kojima se nakon toga gubi svaki trag, a samo jedna žrtva uspjela je preživjeti odvođenje i strijeljanje.

U optužnici se, između ostalog, navodi da je optuženi dana 28.08.1993. godine, zajedno sa drugim pripadnicima HVO sudjelovao u organiziranom prisilnom preseljenju bošnjačkog stanovništva sa područja opštine Prozor, kojom prilikom je u selu Lapsunj, naoružan automatskom puškom, prisiljavao civile bošnjačke nacionalnosti da napuste svoje domove i uđu u prethodno pristigle kamione kojima su transportovani na područje pod kontrolom Armije BiH, te sudjelovao u prisilnom nestanku Terzić Kerima, čije tijelo ni do danas nije pronađeno. Istoga dana u mjestu Ustirama u opštini Prozor, Željko Jukić je sudjelovao u premlaćivanju više muškarca bošnjačke nacionalnosti, a jednog od njih je vezao konopcem oko vrata tretirajući ga na izrazito ponižavajući način.

Optuženi se tereti da je počinio krivično djelo zločini protiv čovječnosti – progon iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama a), d), i) i k) istog člana KZ BiH, a sve u vezi sa članom 180 stav 1. KZ BiH.

Optužnica je proslijeđena na potvrđivanje Sudu BiH.

Službenici SIPA-e iz Regionalnog ureda Banja Luka borave u Bihaću

Dnevni Avaz — Pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA), prema instrukcijama iz Tužilaštva BiH, mjesecima već rade na predmetu progona i ubistava Bošnjaka iz bihaćke Ljutočke doline.

Intenzivni kontakti službenika SIPA-e, između ostalog i s pripadnicima Saveza demobilisanih boraca Unsko-sanskog kantona (USK), tiču se, kako saznaje “Dnevni avaz”, upravo osoba o kojima proteklih dana izvještavamo.

Svjedok pokajnik

Dan prije objavljivanja teksta s imenima i adresama pripadnika Izviđačkog voda 15. lake bihaćke brigade Vojske RS (VRS), koji se dovode u vezu s masovnim smaknućima bošnjačkih civila, službenici SIPA-e iz banjalučkog Regionalnog ureda u bihaćkom prigradskom motelu na putu Bihać – Bosanski Petrovac vodili su iscrpne razgovore s domaćinima. Deset dana kasnije, 16. februara, dvojica službenika SIPA-e u bihaćkom lokalu “Obama” sakupljali su podatke o zločinačkoj grupi Saše Ćurguza.

Nezvanično, ali iz pouzdanih izvora, doznajemo da su njihovi domaćini bili upravo bihaćki demobilisani borci. Podatak da je Saša Ćurguz bio spreman da kao svjedok pokajnik ispriča “sve o Ljutočkoj dolini”, kako bi za sebe osigurao manju kaznu, kao i nedavno osuđena petorka srpskih zločinaca nad civilima Ljutoča, te da mu je na adresu boravka bio upućen i zvanični poziv, među krajiškim demoblisanim borcima nije tajna.

Jasminka Demirović (42) iz Klise i Hatidža Eminović (41) iz Orašca, naselja u Ljutočkoj dolini, posmrtne ostatke svojih supruga Muje i Huseina pronašle su 1997. u masovnoj grobnici Bezdana na Hrgaru 85 metara ispod zemlje.

Beba u naručju

Mujo i Husein, kao i mnogi drugi muškarci, brutalno su odvojeni od žena i djece, odvedeni su u logor Ripač nadomak Bihaća. Sudbine koje su tih ljetnih dana 1992. u dolini Une krojile srpske vojske i paravojske namijenile su im užasan kraj.

- Držala sam kćerku u naručju, moju Miralemu, koja se rodila 5. aprila 1992. Imala je dva i po mjeseca. Kada smo se nakon desetak dana lutanja probili do Bihaća, saznala sam gdje mi je suprug – priča Jasminka Demirović.

Dvije godine nakon rata započela je ekshumacija jame Bezdana. Među 81 kosturom bio je i Jasminkin Mujo. U gomili kostiju prepoznala je njegovu jaknu, a njena zaova Hata, Mujina sestra, prepoznala je vilicu i zube. DNK analiza potvrdila je identitet.

Podsjetimo, više od 300 ubijenih Bošnjaka Ljutočke doline stravični je bilans četničkog masakra u ljeto 1992. Danas 208 djece iz pitome doline Une raste bez očeva.

Razdvojeni pred visećim mostom

Hatidža i Husein Eminović razdvojeni su pred visećim mostom u Martinbrodu. Husein je nosio dvogodišnjeg Elvedina, a Hatidža vodila za ruku četverogodišnjeg Almina. Prizor razdvajanja prije 20 godina i dalje joj je pred očima.

- Četnik je Huseinu rekao: “Daj joj dijete, ti stani.” Husein je pitao može li samo da mi prenese dijete. Opsovao mu je Boga i vikao: “Imaš vojne čizme i još bi prešao most” – sjeća se Hatidža, koja je u Bezdani našla Huseinove kosti i garderobu, zelenu bundu, dio trenirke i vojne čizme broj 45.

Ista je kao prije, samo malo starija, kaže Konaković

Dnevni Avaz - Da, to je Ljilja Tešanović [aka: Ljiljana Tešanović] koja je mi je urezivala krstove u tijelo. Ista je kao prije, samo malo starija. Njen me lik proganja i nikada je neću zaboraviti – poručio je Sulejman Konaković, 85-godišnji logoraš iz Hadžića, grcajući u suzama kada je vidio fotografiju Ljiljane Tešanović, aktuelne aktivistice SDS-a iz Novog Goražda i delegata u Skupštini Crvenog krsta RS.

Podsjetimo, „Dnevni avaz” ekskluzivno je objavio svjedočenje Konakovića, koji je tokom juna 1992. godine u sportskoj dvorani u Hadžićima, s još nekoliko stotina mještana ove sarajevske općine, doživio brutalna zlostavljanja i torture. On je tada kazao da mu je Tešanović nanosila povrede nožem. Nakon toga, našem listu se javilo nekoliko čitalaca koji su ukazali da njegova mučiteljica danas živi slobodno te da je čak i “humanitarni radnik”, ali da je i bliska čelnicima SDS-a Mladenu Bosiću i Ognjenu Tadiću, državnim zastupnicima!

Dodatna mučenja

- Sanjam je noćima da mi skače po prsima, kako mi bajonetom urezuje krstove po tijelu. Preživljavam sve ono što mi je radila. Ko sada se sjećam kako joj govorim da me pusti, jer sam star, u to vrijeme imao sam 65 godina života. Ona mi odgovara: „Tata, možeš li još podnijeti?” Bila je užasna! Živim za dan da je sretnem, a mislim da ćemo se vidjeti na sudu – poručio je jučer Konaković za „Avaz”.

Kako kaže, Ljiljane se dobro sjeća kada je nekoliko Hadžićana, među kojima je bilo i maloljetnih dječaka, izdvojila ispred sportske dvorane i skinula se da joj „ližu spolne organe”.

- Ko nije htio, dodatno bi ga mučila na najgori način – naglasio je Konaković.

Ljijane Tešanović dobro se sjeća i ugledni hadžićki brico i logoraš Suljo Proha. On je, također, potvrdio da je na fotografiji zloglasna mučiteljica nesrpskog stanovništva u Hadžićima Ljilja Tešanović.

Ljiljana Tešanović s Mladenom Bosićem i Ognjenom Tadićem, čelnicima SDS-a i državnim zastupnicima

Crveni krst

Kontaktirali smo Lilju Tešanović i tražili da nam komentira optužbe logoraša iz Hadžića. Tešanović nakon rata živi u Novom Goraždu, gdje je jedna od ključnih osoba lokalnog SDS-a. U ovoj općini na čelu je Javnog komunalnog preduzeća.

- Ne obazirem se puno na optužbe udruženja iz Hadžića, da vam pravo kažem – kazala nam je Tešanović, tvrdeći da u ratu nije bila u Hadžićima te da nema nikakve veze sa zločinima, kao i da nije osoba koju optužuju iz udruženja u Hadžićima.

Tešanović je, kažu stanovnici Novog Goražda, bila pripadnica Vojne policije Ilidžanske brigade VRS i za svoj angažman u ratu dobila je i jedno od ratnih odlikovanja.

Close-up: Blindfolded Bosnian Genocide victim in the Kozluk primary grave. Exhibit P642.15, Milosevic trial. The 1995 Srebrenica massacre was the last major Serbian atrocity against the Bosniak people in the 1992-95 Bosnian Genocide. / Photo courtesy: UN War Crimes Tribunal at the Hague, Netherlands.

In PLC-100 mass grave, forensic evidence shows that Bosnian Genocide victims' hands were tied with a rope before execution. Exhibit P129/64 from PLC mass grave, Krstic trial. / Photo courtesy: UN War Crimes Tribunal at the Hague, Netherlands.

Close-up: Blindfolded Srebrenica Genocide victim in the Kozluk primary grave. Exhibit P642.15, Milosevic trial. The 1995 Srebrenica massacre was the last major Serbian atrocity against the Bosniak people in the 1992-95 Bosnian Genocide. / Photo courtesy: UN War Crimes Tribunal at the Hague, Netherlands.

Photograph of bound individual in Srebrenica's Kozluk mass grave with green glass surrounding the Body. Victim's wrists were bound with rope before the execution. Photo courtesy: The Hague Tribunal.

Exhumation site shows mounds of bodies of Bosnian Genocide victims in the Cancari Valley in eastern Bosnia. Source: International Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia.

Twenty feet deep and a hundred feet long Pilica farm mas grave was excavated by forensic pathologists in 1996. Bosnian Genocide victims were blindfolded with hands tied behind their back before execution. Photo by Gilles Peress.

SENSE Tribunal / BIRN  / Hague Tribunal– Former Serbian security officer in the Bratunac Brigade is testifying at the trial of Radovan Karadzic. As the witness said, the fate of the citizens of Srebrenica had already been decided before the third meeting in the Fontana Hotel in Bratunac even started on 12 July 1995. Before the meeting, Vujadin Popovic and Svetozar Kosoric used more or less the same words telling Nikolic that ‘all balijas must be killed’ [balija is a derogatory name for Bosniaks] and their women and children deported. The witness later saw it happen.

Momir Nikolic is testifying at the trial of Radovan Karadzic. During the Srebrenica operation in July 1995, Nikolic was chief of security and intelligence in the VRS Bratunac Brigade. In 2003, Nikolic and the prosecution reached a plea agreement and Nikolic was sentenced to 20 years. At the request of the Trial Chamber, Nikolic is testifying viva voce about the events in the summer of 1995 which lead to the genocide in Srebrenica.

In the first part of the examination-in chief, prosecutor Nicholls showed a document sent by the Bratunac Brigade commander Slavko Ognjenovic to his subordinate units on 4 July 1994, instructing them that ‘the enemy’s life must be made unbearable and their temporary stay in the enclave impossible so that they leave the enclave en masse as soon as possible, realizing that they can’t survive there’. In Nikolic’s view, the part of the document about ‘making the enemy’s life unbearable’ is ‘not controversial’. What is questionable is Ognjenovic’s instruction about ‘creating unbearable living conditions for civilians’. This could be tied with the events in 1995 when the enclave really was ‘emptied’, Nikolic said. Distributing the document containing such orders ‘legalized disorderly conduct’ along the separation lines. This meant increased sniper activities, incursions into the enemy territory and other combat activities.

The prosecutor then brought up an order issued by the VRS Main Staff 20 days later, to ‘carry out detailed checks of convoys’ and prevent anyone from leaving the Srebrenica enclave. Commenting on the document, Nikolic said he had intelligence at the time that there wasn’t enough food in Srebrenica. There were many sick people and for some families the situation was hopeless. In a word, the people there ‘lived terrible lives’, Nikolic added.

Nikolic confirmed that the civilians moving in a column from Srebrenica towards Potocari on 11 July 1995 were shelled from the Serb-held positions at a location called ‘the cockade’, or ‘the star’. After the Serb troops entered Srebrenica, Nikolic was in charge of security at the meetings in the Fontana Hotel in Bratunac. On 11 July 1995, Mladic first met the Dutch Battalion commander, Colonel Karremans, in the hotel. That same evening, Mladic had a meeting with the representatives of the civilians from Srebrenica.

Before the third meeting in the Fontana hotel, on 12 July 1995 at 10am, Nikolic spoke to Vujadin Popovic and Svetozar Kosoric. Popovic was the security officer and Kosoric was the intelligence officer in the Drina Corps. They told Nikolic that the women and children from Potocari would be deported to the Bosniak-controlled territory and that the men of military age would be separated from the women and children. Nikolic asked Popovic and Kosoric what would happen to the men. Popovic told Nikolic that ‘all balijas must be killed’. Kosoric repeated the same words to Nikolic almost literally.

When Nikolic went to Potocari that same day, he saw the Serb army separating men from women and children. This is when Nikolic ‘realized evil was afoot’. Describing the ‘triage’, the witness said that the soldiers mistreated the men: first they took away the bags the men carried and threw them on a pile, then stripped the men of their rings, bracelets, necklaces and other personal belongings. Finally, the soldiers detained the men in nearby houses where they kicked them, hit them with rifle butts and insulted them.

As Nikolic said, he didn’t dare ‘stand up against’ what was happening before his eyes in Potocari because of his past ‘bad experience’ and the fact that he was surrounded by the soldiers from the 10th Sabotage Detachment and the 65th Protection Regiment. ‘At the time hardly anyone could control them’, Nikolic remarked, adding that if he could go back in time, he would have done things differently. He would have tried to do something and help the people who were taken from Potocari before his own eyes and later killed at various execution sites around Srebrenica.

Continuing his testimony at the trial of Radovan Karadzic, Momir Nikolic, former Serb officer with the Republika Srpska Army, VRS, says that, two days after the fall of Srebrenica, July 13, 1995, it was known that the captured Bosniak men would be “killed”, adding that it happened that way.

Nikolic, former Security Officer with the Bratunac Brigade of VRS, said that Colonel Ljubisa Beara, Security Officer of the VRS Main Headquarters, told him on that day that all the Bosniaks would be killed. He said that VRS Commander Ratko Mladic had previously indicated the existence of such an intention.

“What I know is that all men, who had been separated from women and children in Potocari, as well as those who had surrendered on the road between Bratunac and Konjevic polje, were transferred to Bratunac on July 13 and then, on the following day, to Zvornik municipality, where they were executed,” Nikolic said.

He expressed his regrets for having participated in the “horrible crime” and conveyed his apology to the victims’ families. In 2003 Nikolic admitted guilt, before The Hague Tribunal, for persecuting Bosniaks from Srebrenica. He was sentenced to 20 years in prison. He is serving his sentence in Finland.

Karadzic, former President of Republika Srpska and supreme Commander of VRS, is charged with genocide against 8.000 Bosniak men and the persecution of thousands of women and children from Srebrenica. Besides that, The Hague Prosecution charges Karadzic with the persecution of Bosniaks and Croats throughout Bosnia and Herzegovina, terror against civilians in Sarajevo and taking members of the UN’s peace mission hostage.

In 2010, The Hague Tribunal passed down a first instance verdict, sentencing Ljubisa Beara to life imprisonment for genocide in Srebrenica. Mladic is awaiting his trial before The Hague Tribunal for genocide and other crimes in Bosnia and Herzegovina to begin.

During his testimony Nikolic said that, while Bosniaks were coming from the nearby forests and surrendering to the VRS in the vicinity of Konjevic polje on July 13, 1995, Mladic indicated to him that the captives would be killed.

“Mladic spoke to Muslim prisoners. He told them not to worry. He said that everything would be OK and that they would be transferred to a desired destination. When he moved towards his car, I followed him. I asked him what would happen to the captives. He did not say anything, but he just looked at me and made a gesture with his hand,” Nikolic said, moving his hand from left to right, with his fingers extended and hand palm facing down, while showing the gesture to the judges.

Nikolic said that, while he was in Bratunac in the evening on that same day, he met Ljubisa Beara, who told him what was going to happen to the prisoners.

“Beara ordered me to go to the Zvornik Brigade Command, tell them that prisoners would come and that they should get the buildings ready for them. I think that Beara said that they would be killed,” Nikolic said.

When he returned to Bratunac at around midnight on July 13, 1995, Nikolic said that he saw thousands of Bosniak prisoners and attended a meeting at which Beara and Miroslav Deronjic, Karadzic’s commissioner for Srebrenica, “quarreled” as they could not agree whether the prisoners would be killed in Bratunac or Zvornik.

“They said openly that the prisoners would be killed. They were just not sure whether it would happen in Bratunac or Zvornik. Deronjic insisted on having received instructions from Karadzic, saying that the prisoners should be sent to Zvornik. He said that he did not want the murders to be committed in Bratunac,” Nikolic said.

In 2003 Deronjic admitted guilt, before The Hague Tribunal, for crimes against Bosniaks in Glogova village in 1992. He was sentenced to 10 years in prison. He died in 2007, while serving his sentence in Sweden.

During the course of his testimony Nikolic expressed his regrets for having participated in “the horrible crime” in Srebrenica.

“I feel particularly responsible, because I was a school teacher to many of the killed men and I had no way or power to help them. I wish to apologise again to all the families and victims. I am sorry for having been there and executed the orders, thus contributing to the commission of the crime. I feel sorry for not fleeing from that place, when it became clear that the crime was going to happen,” Nikolic said.

According to the International Criminal Tribunal at the Hague:

In July 1995, the Army of Republic of Bosnia-Herzegovina’s intelligence units intercepted General Radislav Krstic ordering the killings of Srebrenica men and boys. In the intercept, Krstic stated that “Single one must not be left alive!”. Krstic’s instructions to his troops echoed the order that Radovan Karadzic gave to Miroslav Deronjic, “Miroslav, they must all be killed… All and every one you find there.” The excerpt from the Krstic intercept follows:

General Krstic: Are you working down there? [executing men and boys]

Major Obrenovic: Of course we’re working.

General Krstic: Good.

Major Obrenovic: We’ve managed to catch a few more, either by gunpoint or in mines.

General Krstic: Kill them all, God damn it!

Major Obrenovic: Everything is going according to a plan.

General Krstic: Single one must not be left alive.

Major Obrenovic: Everything is going according to a plan. Everything.

General Krstic: Way to go, chief. The Turks are probably listening to us. Let them listen, the mother-f—–s. (Turks is a derrogative name for Bosnian Muslims)

1. PROTIV miješanih brakova, jer vode asimilaciji Bošnjaka u druge etničke grupe, a BiH nemože opstati bez Bošnjaka;

2. PROTIV mržnje, predrasuda ili bilo koje vrste nasilja:

3. PROTIV zaborava genocida nad Bošnjacima 1992-95 i 1941-45;

4. ZA afirmaciju bošnjačkog identiteta i bosanskog jezika;

5. ZA njegovanje običaja, kulture i historije Bošnjaka;

6. ZA jak i jedinstven bošnjački narod;

7. ZA povrat teritorija koje su Srbi ukrali Bošnjacima u istočnoj Bosni posljedicom Dejtonskog (ne)sporazuma.

We Remember the Bosnian Genocide, 1992-95.
Mi se Sjećamo Genocida u Bosni, 1992-95.
www.bosniangenocide.wordpress.com

Can Bosnia Survive Without the Bosniaks: Even after the war, even after the ethnic cleansing and even after the Bosnian Genocide, there are still Muslim Bosniak women who date and marry Serbs and then their offspring becomes “Serbian”; the children of these marriages are usually neutral (which means they are useless when it comes to lobbying for the Bosnian causes as they tend to pick “no” sides. Being “neutral” in the wake of Serbian war crimes is worse than the crimes themselves). Bosniaks are vital for the survival of Bosnia, because Serbs and Croats would rather split Bosnia in two parts and join Serbia and Croatia. Thus far, mixed marriages are threat to Bosnia’s existence. 

Here are some positive news — Deutsche Welle reports that mixed marriages are on decline:

“In former Yugoslavia, mixed marriages were not unusual. Bosnia Herzegovina in particular was considered to be a model multi-ethnic and multi-religious republic.However after the war, this climate of tolerance changed dramatically as people began defining themselves through their religion. According to UN figures, 60 per cent of the citizens of Bosnia Herzegovina are today against ethnically or religiously mixed marriages.“

Emotional showing in Sarajevo for Jolie’s war film

By Allan Little

Sarajevo has just seen the premiere of controversial new film – In the Land of Blood and Honey – a love story set during the Bosnian War. It is the directorial debut of Angelina Jolie, and the BBC’s Allan Little has been speaking to her about the experience.

She seemed momentarily taken aback by the warmth with which she was welcomed at Sarajevo’s Zetra stadium. Five thousand people rose to their feet to applaud Angelina Jolie as she took to the stage to introduce the film, her directorial debut.

“It was one of the most amazing nights of my life, to be a part of that,” she told me. “You take people’s stories, their histories and you try to do your best by them but you’re not making a documentary; it’s an artistic interpretation, a film.

“And you see these people sitting here, reliving the worst parts of their lives and you think are they going to embrace it, or are they going to get upset? And when they stood I thought I was going to cry.”

In the Land of Blood and Honey is not an easy film to watch. It depicts, in bleak and chilling detail, the brutal process by which hundreds of thousands of non-Serbs were removed from their homes in the campaign that came to be known as ethnic cleansing.

Civilians are casually gunned down in the street; women are repeatedly raped.

Many in the audience were in tears as they left. Most I spoke to said the film had captured the reality of what they had lived through in the war years – that it had told Bosnia’s story with honesty.

“It is hard for me to talk about this. It is very emotional,” one woman said. “The film is good. I am glad she made it.”

But go to the Serbian half of the country and you enter a parallel universe.

Here, atrocities committed in the name of the Serb nation, aimed at carving out an ethnically pure Serb territory in Bosnia, are routinely denied. Many argue that the Srebrenica massacre of July 1995, in which 8,000 men and boys were killed, simply didn’t happen.

Here, Serb leaders have told Angelina Jolie that she is not welcome in the Serb areas, and that her film will not be shown.

Dragan Mutapdzija is a Serb veteran of the 1992-95 conflict and was himself held in a war-time prison camp for several months.

“Serbs never deny that crimes were committed,” he said. “But they were committed by individuals and not by the whole nation. This film demonises our nation. Yet again the Serbs are depicted as the bad guys.”

The film depicts good and bad on both sides. But overwhelmingly the perpetrators are Serbs and the victims Muslims [Bosniaks].

Angelina Jolie rejects claims that the film lacks balance. “The war was not balanced,” she says. “I can’t understand people who are looking for a balance that did not exist. There are some people who don’t want to be reminded of these things, some even who deny that these things even happened. Those people are going to be angry.”

Bosnia’s wounds are not healed. This film, for all its harrowing honesty, reveals a country unreconciled to its painful past, and bitterly divided still even on the question of what really happened here almost 20 years ago.

Angelina Jolie and members of the cast of In the Land of Blood and Honey have received death threats after the film premiered in Sarajevo on Tuesday, Jolie has told Britain’s Guardian newspaper.

“There were things sent to me, there were things posted online,” Jolie told the newspaper after the Sarajevo screening. A member of the cast had the windows of their car smashed, she said, and another had their emails hacked. The Guardian reported that outside of Sarajevo, many theaters are refusing to show the movie, which is set during the Bosnian war 20 years ago. In fact, the newspaper commented, the movie may have succeeded “in exposing the depth of the rifts in a country that many fear is moving away from reconciliation and drifting once more towards dangerous instability.”

Jolie said that what bothers her most is that some people in the region “are deciding to label [the movie] without having seen it, and try to incite aggression and violence.” At a news conference, she added, “It’s not just a simple threat, it’s not my safety I’m concerned about. … There is so much hostility and aggression where I don’t know if they are able to see the film clearly at this time.”

BBC special correspondent Allan Little reported on Wednesday that while the film was warmly received in Sarajevo it is not likely to be shown in the Serbian areas of the country.

“The film, for all its harrowing honesty,” he wrote, “reveals a country unreconciled to its painful past, and bitterly divided still even on the question of what really happened here almost 20 years ago.”

Bosniak woman Aziza (not her real name) is a 29-year-old mother of 3 who was raped in front of her children by Serbian troops at Brcko. After repeatedly raping her in front of her children, Serbs then urinated in the children's mouths. During the entire month of December of 1992, the rapes continued and she was 2-months pregnant (at the time this picture was taken) and wants an abortion. Bosnian Muslim women were systematically raped during the Bosnian Genocide (1992-95). Photographer: Sophie Elbaz

A film portrayal of the horrors of systematic rape during Bosnia’s war of 1992-95 highlights the victims’ suffering and bravery. But the romantic thread of Angelina Jolie’s work fails to convince, says Peter Lippman.

Author Peter Lippman is a writer and human-rights activist from the United States who has worked extensively in Bosnia and much of ex-Yugoslavia. He is a contributor to (among others) the resource site Balkan Witness, the Advocacy Project, and Americans for Bosnia.

The legacy of the war in Bosnia-Herzegovina from 1992-95 continues to haunt survivors and pervade the politics and social life of the region. Its memorialisation is also beginning to take new forms. A case in point is the film In the Land of Blood and Honey, directed by the actress and campaigner Angelina Jolie. This story of torment and romance focuses on the sexual abuse of women as an instrument of war and terrorisation in Bosnia. In doing so it may play a valuable role in highlighting the predicament of the survivors and their brave struggles for justice.

It is well known that rape was employed as a widespread tactic used during the 1992-95 war, as in many other wars before and after. It is estimated that between 20,000 and 50,000 women were violated, the greatest number of them Bosniaks (Bosnian Muslims), though Serb and Croat women were also raped. In addition, sexual violence against male prisoners was not a rarity.

The scale and brutality of what happened in Bosnia is staggering. “Rape camps” and “bordellos” were set up in numerous parts of the country, especially where nationalist Serb forces were in control. The eastern town of Foca was the site of some of the most notorious of these camps, with women held captive for months and abused repeatedly. Many women were murdered after being raped.

The use of rape in Bosnia was systematic and organised, designed to intimidate an entire population and to demoralise opposing troops. It began to be recognised as a specific war crime when eight Bosnian Serb military and police officials were indicted by the International Criminal Tribunal for the former Yugoslavia (ICTY) in June 1996. Three men – Dragoljub Kunarac, Radomir Kovac, and Zoran Vukovic – were in 2000 accused of involvement in the Foca rape camps. Sixteen survivors testified in their trial, which ended in 2001 with their conviction.

This outcome – with the ICTY categorising rape as a crime against humanity – was a historic moment in international law. It was also of symbolic importance to the survivors, but in itself could not change the lives of women who, for example, had endured gang rape and witnessed their pre-teen daughters being abused. They often speak of living alone with their trauma, with minimal support. Their struggle to heal emotionally, and to have their plight acknowledged, is daunting.

Many women were unable to return to their pre-war homes for fear of encountering their rapists on the streets. The government of Bosnia failed to implemented a policy of support for the survivors’ recovery. The policy of the Bosnian Federation (one of the two “entities” that make up the country) is that rape victims should receive preference in employment due to their official status as “civilian victims of war”, but this has not been put into practice.

Moreover, domestic prosecution of the wartime rapists has been negligible. By 2011, only twelve such cases had been processed. The fact that Bosnia’s war-crimes court provides little or no protection for witnesses in rape cases is but one factor here. The ICTY’s record is better, in that nearly half of all war criminals convicted there were found guilty of rape (alongside other crimes).

In the face of official negligence at the Bosnian level, many women survivors have bravely risen above the role of victim in order to testify openly about the crimes. Such behaviour also negates the stereotype that the families of Muslim rape victims routinely reject them, for many families have often supported them in court. Meanwhile, survivors have formed several advocacy organisations throughout Bosnia.

The controversy

A decade after the war’s end, the Bosnian film director Jasmila Zbanic released the film Grbavica, which tells the story of a Sarajevo woman who was raped by Serb extremists. She raised the child that resulted, telling her daughter that her father was a Bosniak soldier who died during the war. The daughter eventually confronts her mother, demanding to know the truth. Grbavica, awarded the Golden Bear prize at the Berlin film festival, challenged the Bosnian public to acknowledge the history of war rape openly and to banish stigmatisation of the victims; it proved a turning-point in helping to bring the issue into the open.

In the Land of Blood and Honey belongs to this context. The production began fitfully in late 2010 as Angelina Jolie, who had written the screenplay, attempted to start filming in Bosnia. The production immediately hit a roadblock when one local organisation, Women Victims of War, strenuously objected to her treatment of the subject matter. The group’s leader, Bakira Hasecic, accused Jolie of ignorance and faulted her for not having consulted with the organisation.

Jolie’s critics had not read the screenplay. But a synopsis was released, which revealed that the fictional war story involved a romance between a Bosnian Serb army officer and a Muslim woman, captive in a camp where women were routinely being abused.

Hasecic objected to this scenario as unbelievable and insensitive to the survivors, and stated that “playing games with those who had survived all those tortures is beyond reason…if Angelina wanted to film the true events, she could have filmed our stories.” Hasecic’s organisation declared: “Angelina Jolie’s ignorant attitude towards victims says enough about the scenario and gives us the right to continue having doubts about it.”

These protests had an effect when Gavrilo Grahovac, Minister of Culture for the Federation of Bosnia-Herzegovina, banned filming in Bosnia. He responded to Hasecic’s complaints by saying: “No one may insult the Bosniak woman.” The film crew was forced to relocate to Hungary, where most of the film was then made.

Angelina Jolie’s personal role in the project, and the intelligence and compassion she has brought to it, should not be underestimated. I encountered her personally when I participated in a conference in Barcelona in 2004, sponsored by the Spanish organisation Friends of the UNHCR (UN High Commission for Refugees). In her role as UNHCR goodwill ambassador, Jolie gave a short speech advocating for the displaced victims of war. As teenage fans snuck into the conference to catch a glimpse of her, Jolie showed that she was more than a celebrity.

Since then, Angelina Jolie has demonstrated an abiding personal interest in Bosnia. Before embarking on her film project she had visited the country several times, traveling even to remote places such as Gorazde and Rogatica (in the latter she sponsored the founding of an orphanage). Her dedication over several years shows that her concern about the plight of the traumatised is genuine.

In any event, the ban on the film’s production was met with some resentment in Bosnia. Both proponents of free speech and supporters of the local film industry exerted pressure to have Grahovac’s decision reversed. But in the controversy over censorship, the possible merit of Hasecic’s accusations was lost.

Hasecic’s action was itself controversial. Some characterised it as a case of a survivors’ group exploiting the moral capital of the victims in the interest of its own power (a phenomenon as common in Bosnia as it is elsewhere. Several representatives of other survivors’ organisations criticised the ban, and Hasecic and Grahovac for not consulting with them. Again in a familiar pattern, they objected to Hasecic assuming the role of sole spokesperson for the wider cause.

Grahovac did in the end reverse his decision, allowing the film to include some panoramic scenes shot in Bosnia. In the Land of Blood and Honey was finally released in December 2011, with a private screening arranged in Sarajevo for a small audience of representatives of war survivors. There was general praise for the two-hour film, including from some who had been early critics of the project.

Murat Tahirovic, president of the Association of Concentration Camp Survivors, said that the film “is deeply moving for the victims who experienced all of these things…It is completely objective and it really tells the facts of what happened during the war.” Bakira Hasecic, however – who was not invited to the screening – held to her original position: “From the [movie clips], and I could not even watch the full two minutes, what she has done is hard and disgusting.”

The aftermath

I watched the film in my home town of Seattle, with several friends from the local Bosnian community. The film is full of scenes of brutality and casual murder, and thus is not an easy one to watch. The mosaic of shrapnel, noise, grit, and human pain probably conveyed the sense of the Bosnian war as authentically as any fictional movie can do. My friends agreed that Jolie had created a historically accurate film, although I found that there are moments where the film crossed the line into a clichéd portrayal of Serb extremists.

It is clear that Jolie did her homework in consulting with many experts and real-life survivors, some of whom even acted in the film. The affirmation of Bosniaks’ suffering in the film means that the response among the Bosnian Muslim public, both in Bosnia and in the United States, has so far been overwhelmingly positive. In my view, however, the incorporation of an impossible “Hollywood romance” into the scenario – commercial imperative though it may have been – is a dreadful flaw.

This narrative concerns Ajla, a Muslim woman prisoner, who is caught after a brief escape from a camp and is then protected by Danijel, a Serb officer whom she had dated before the war. This romance, which continues throughout the film, is scarcely credible even in the film’s own terms. At the point where Ajla flatly professes her allegiance to Danijel, I found it impossible to accept that she would acquiesce passively to her enslavement or (quite unconvincingly) express romantic feelings for her captor.

Bakira Hasesic’s objections to the romance scenario – leaving aside the various criticisms of her behaviour that can be made – look quite justified. The survivors themselves have the ultimate right to make the final evaluation about its moral and emotional truth; to this viewer, the strange and simplistic romance presents, at best, a confusing portrayal of this suffering woman and those who endured the same nightmare.

It is true there are many documented cases where Bosnian Serbs protected Muslims during the war – and vice-versa. The war, after all, was much more one for power and territory than a truly “ethnic” conflict. Moreover, inter-ethnic romances did carry on (if under great pressure) in 1992-95, just as intermarriage had been widespread before. It is unfortunate that Angelina Jolie was unable to work with these elements to develop a more believable and, thus, a more respectful scenario.

Beyond such arguments over the film’s content, the larger theme it exposes is that the suffering of the victims of the Bosnian war – and that includes just about everyone except the country’s political mafia – goes on. It will take more than well-meaning foreign celebrities or domestic politicians on any level to solve their problems. It remains to the survivors themselves to do so by organising, keeping their plight in the news, and agitating for support.

Radomir Vukovic

The final ruling of the court found Vuković guilty for taking part in the execution of more than 1,000 imprisoned men of Bosniak ethnicity at the farming cooperative of Kravica, in the Bratunac municipality.

Tomić was set free for lack of evidence, media in Sarajevo reported.

The first-degree ruling found the two men, former members of the Serb Republic’s special police from Šekovići, guilty of aiding the committing of genocide in Srebrenica in July 1995.

The Appeals Chamber in June 2011 abolished the ruling after appeals lodged by the prosecution and the defense of the accused, and ordered a retrial, which started last September.

The second degree ruling is final and does not allow for new appeals to be lodged.

Bošnjakinja Sidika Hajruli je bila zatočena i mučena u ropstvu, a u vezu sa ovim zločinom i pljačkom bošnjačkih civila, dovodi se Aleksandra Pandurevic iz SDS-a i ljudi bliski njenoj ratnoj prosšosti.

Novi detalji iz mračne prošlosti državne zastupnice: Aleksandra Pandurević pljačkala je bošnjačke starice

Kod njenog oca Milorada pronašli smo dvije poluatomatske puške M-72, dva pištolja, a kod majke Radojke pištolj kalibra 7,65 milimetara, kaže Nihad Šehić, ratni komandant

Faksimil dokumenta SJB Hadžići o oružju pronađenom u kući Pandurevića

Dnevni Avaz — Nakon što je “Dnevni avaz” objavio detalje iz mračne prošlosti Aleksandre Pandurević, zastupnice u Parlamentu BiH i utjecajne članice Srpske demokratske stranke (SDS), donosimo nove detalje iz njenog života za vrijeme agresije na BiH.

U potresnom svjedočenju za naš list Fadil Vlajčić, predsjednik Udruženja logoraša iz općine Hadžići, prisjeća se tvrdnji starica iz ove općine da im je zastupnica Pandurević zajedno sa svojom kolegicom iz Hadžića, Slobodankom Bobom Poliganović, uzimala zlato i druge dragocjenosti.

Opasna djevojka

Kako bismo provjerili ove informacije, ponovo smo kontaktirali Aleksandru Pandurević, koja ponovo nije željela komentirati navode iz Udruženja iz Hadžića.

- Aleksandra laže da je bila u Beogradu, jer je tokom 1993. godine bila u Hadžićima i pljačkala zlato od bošnjačkih starica, zajedno s Poliganović i svojoj babom Tomanom. Također, nemoguće je da nije znala da je kod njene babe Tomane Kukričar kao rob tri godine bila zatočena Sidika Hajruli. Sjećam se dobro da su nas 23. februara 1993. informirali da je Sidika zarobljena kod babe Tomane i da prolazi kroz Isusove muke. Nažalost, ništa nismo mogli učiniti i kod Aleksandrine babe ostala je sve do marta 1996. – pojasnio je Vlajičić.

On se prisjeća da su zatočenice uvijek prvo spominjale Aleksandru Pandurević kao vrlo bezobraznu i opasnu djevojku, koja je tokom 1993. obilazila u pratnji srpske policije bošnjačke kuće radi otimanja raznih vrijednosti, a na punktovima u Hadžićima i Mostarskom raskršću pretresala je bošnjačke žene i djecu.

Mandićeva rođaka

Nihad Šehić, ratni komandant, prisjeća se šta su od oružja u Raštelici pronašli u kući Radojke i Milorada Pandurevića.

- U to vrijeme bio sam pripadnik SJB Hadžići i znam dobro šta se dešavalo. Kod njenog oca Milorada pronašli smo dvije poluatomatske puške M-72 i dva pištolja. Jedan CZ 79 i drugi kalibra 7,65 milimetara, a kod majke Radojke pronađen je pištolj kalibra 7,65 milimetara – pojasnio je Šehić.

Kako je istakao, Aleksandrina baba Tomana djevojački se prezivala Mandić, a prema njegovim saznanjima, bila je bliska rođaka Mome Mandića, ratnog ministra unutrašnjih poslova Republike Srpske.

Radojka dijelila tekst o “balijama”

Radojke Pandurević dobro se sjeća i Vahidin Čomor, ratni komandant iz Hadžića.

- Sjećam se dobro kako je Srbima iz Hadžića dijelila list “Otadžbina”, koji je uređivao Petar Kočić, a u kojem je objavljen tekst “Kako što oštrije postupati s balijama” – kaže Čomor.

Aušvić: Mustafa Cerić sa Jevrejima tijekom posjete Aušvicu.

TANJUG – Reis ul ulema Islamske zajednice u BiH ocenio je da je film “U zemlji krvi i meda” najbolje što se muslimanima Bošnjacima dogodilo od Dejtona

Reis ul ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Mustafa Cerić ocenio je da je film Andjeline Džoli “U zemlji krvi i meda”, čija je premijera održana sinoć u sarajevskoj Zetri, najbolje što se muslimanima Bošnjacima dogodilo od Dejtona.

Cerić je za informativno portal “Sarajevo-x.com” kazao da je gledajući pojedine scene “otežano disao”.

Najteža scena mu je, kako kaže, bila kada “srpski vojnici bacaju dete sa balkona”.

- Želim da pohvalim Andželinu Džoli i da joj čestitam … voleo bih da se drugi reditelji širom sveta ugledaju na nju… – rekao je Cerić, dodavši da su suze Džolijeve sinoć u Zetri potresle sve prisutne.

On smatra da je Džolijeva pokazala da zaslužuje mesto ambasadora UN, kao i da ima potrebu da joj kaže “jedno veliko hvala što je imala hrabrosti i znanja da nas sve, nekog pozitivno, a nekog negativno, šokira…”.

Cerić je pozvao Banjalučane i Beograđane da pogledaju film jer, kako kaže, on deluje kao “dobra terapija”.

- To je nešto najbolje što nam se dogodilo nakon Dejtona. Posle ovog filma, imam više nade za svoje unuke – rekao je Cerić.

Džoli, čiji je film naišao na burne i oprečne reakcije u regionu, rekla je za sarajevski “Dnevni avaz” da je svojim filmom zapravo želela da pomogne i da je upravo o tome razgovarala i sa predsednikom Sjedinjenih Američkih Država Barakom Obamom, nedavno u Beloj kući.

- Obama i njegovi saradnici pokazali su veliko interesovanje – smatra Džolijeva.

Džolijeva je otkrila i da je film zapravo napravljen na osnovu priča koje su joj pričali, kako je rekla, ljudi s ovih prostora, a koje je upoznala na zadatku.

Iz Udruženja nestalih kažu da je državna zastupnica sigurno znala za zatočenu Bošnjakinju

Dnevni Avaz – Zastupnica u Parlamentu BiH i utjecajna članica Srpske demokratske stranke (SDS) Aleksandra Pandurević živjela je tokom agresije u kući s Tomanom Kukričar, koja je u podrumu tri godine držala, kao roba, zatočenu Bošnjakinju Sidiku Hajruli iz Hadžića, otkrili su jučer za “Dnevni avaz” članovi Udruženja nestalih iz općine Hadžići!

Ovo šokantno saznanje o aktuelnoj zastupnici u Državnom parlamentu potvrdio je za naš list Mehmed Musić, predsjednik Udruženja nestalih iz općine Hadžić, najavivši da će o cijelom slučaju uskoro biti obaviješteno i Tužilaštvo BiH.

Aleksandra Pandurević - ekstremista iz SDS-a koja podrzava Ratka Mladića i negira genocid.

Jedina žena

Kako bismo provjerili ove navode, kontaktirali smo jučer Aleksandru Pandurević, koja nije željela komentirati navode Udruženja iz Hadžića.

- Tokom rata bila sam u Beogradu – rekla je i prekinula vezu.

No, Musić otkriva cijelu priču.

- Sidiku sam prvi put sreo 25. maja 1992. godine u Sportskom centru u Hadžićima, gdje su četnici odveli više stotina Hadžićana te ih brutalno mučili i zlostavljali. Ona je bila jedina žena koja je bila zatočena s nama. Kasnije sam je ponovo vidio negdje u septembru, nakon čega je odvedena kod babe Aleksandre Pandurević. Tu je bila zlostavljana na sve moguće načine. Nažalost, Sidike više nema, umrla je prije nekoliko dana – kaže Musić.

On navodi da mu je Sidika bila i rođaka, a često je svraćala u Udruženje i pričala šta joj je sve baba zastupnice Pandurević radila tokom trogodišnjeg zarobljeništva.

- Aleksandra je sigurno znala šta se dešavalo u kući njene babe, jer je ona iz Raštelice 26. juna došla u Hadžiće. Nazad se nije htjela vratiti. Njena majka Radojka i otac Milorad bili su u zatvoru “Silos”, jer je u njihovoj kući bila pronađena veća količina naoružanja. Radojka je bila odbornik SDS-a u Hadžićima, a Milorada sam dobro poznavao, jer smo radili skupa – navodi Musić.

Musić naglašava da se Milorad Pandurević, Aleksandrin otac, trenutno bavi bioenergijom, a često se može vidjeti na BN televiziji. Njegovo ime često se spominje na internet-portalima, a navodno je nastanjen u Bijeljini. Važi za jednog od najpoznatijih bioenergetičara u Republici Srpskoj i Srbiji.

Pročitajte još više na sljedećem članku:
O Ratnoj Prošlosti Zločinke Aleksandre Pandurević i Njenih Roditelja 

SENSE Tribunal – Momir Nikolić u nastavku iskaza na suđenju Radovanu Karadžiću opisao kako je Ratko Mladić zarobljenim Bošnjacima 13. jula 1995. godine prvo obećao kako im se ništa neće dogoditi, a potom svjedoku pokretom ruke s lijeva na desno pokazao kakva ih zapravo sudbina čeka. Tog 13. jula je, kaže svjedok, se znalo da će zarobljenici biti pobijeni, bilo je samo pitanje gdje će egzekucije biti izvršne – u Bratuncu ili Zvorniku

U nastavku iskaza na suđenju Radovanu Karadžiću bivši oficir bezbjednosti Bratunačke brigade VRS Momir Nikolić je rekao da nije bilo nikakvog vojnog osnova za odvajanje muškaraca u Potočarima, pošto većina njih nisu bili u Armiji BiH, niti su učestvovali u krivičnim djelima nad srpskim stanovništvom oko Srebrenice. “U Potočare su došli samo oni koji su bili sigurni da nisu ništa loše uradili i koji su se nadali da će sa svojim porodicama otići na sigurno”, rekao je Nikolić.

Opisujući proces “trijaže” u Potočarima Nikolić je naveo da se samo u prvom konvoju koji je 12. jula krenuo u pravcu Kladnja u pratnji pripadnika UN, nalazio izvjestan broj muškaraca. Ostali su, precizirao je, odvedeni u Bratunac gdje su najprije zatočeni u osnovnoj školi “Vuk Karadžić”, a potom 14. jula prebačeni na teritoriju opštine Zvornik gdje su “pogubljeni”.

Nikolić je rekao da se 12. jula iz Potočara vratio u komandu Bratunačke brigade gdje je sljedećeg jutra održan sastanak kome su osim Ratka Mladića prisustvovali Radislav Krstić i Vujadin Popović (obojica u međuvremenu osuđeni za genocid u Srebrenici), kao i još nekoliko starješina uključujući i šefa zvorničke policije Dragomira Vasića. Nikoliću, međutim, nije poznato o čemu je razgovarano na tom sastanku.

Nikolić je 13. jula radio na obezbjeđenju putnog pravca Bratunac – Konjević polje kojim je tog dana trebao da prođe general Mladić. U Konjević polju Mladić se, kaže svjedok, kratko obratio zarobljenim Bošnjacima rekavši im “da se ništa ne brinu i da će biti razmijenjeni”. Međutim, kada ga je Nikolić na putu do vozila upitao šta će se zaista desiti sa zarobljenicima Mladić se samo nasmijao i napravio pokret rukom s lijeva na desno. Po povratku u Bratunac Nikolić se javio na raport Ljubiši Beari koji mu je naredio da pronađe Dragu Nikolića (obojica, takođe, osuđeni za genocid) i da mu prenese da će zarobljenici iz Bratunca biti prebačeni na područje u zoni odgovornosti Zvorničke brigade, pa da se pripreme objekti za njihovo privremeno zatvaranje. “Tog 13. jula ja sam znao šta će se desiti tim ljudima”, rekao je svjedok i potvrdio da mu je i Beara rekao da će oni biti pobijeni. Nakon izvršenog zadatka Nikolić se vratio u Bratunac u kojem je već bilo mnoštvo autobusa punih zarobljenika dovezenim iz pravca Nove Kasabe i Konjević polja.

Nikoliću je po povratku u Bratunac rečeno da ode u prostrije SDS i javi se Beari što je on i učinio. Tamo je, osim Beare, zatekao Miroslava Deronjića i šefa zvorničke policije Dragomira Vasića. Beara i Deronjić su se, kaže, na tom sastanku posvađali oko toga da li zarobljenici trebaju ostati u Bratuncu ili ih treba prevesti u Zvornik. Prema Nikoliću, na tom sastanku nije se više postavljalo pitanje sudbine zarobljenika, odnosno da li će biti pobijeni, već samo gdje će se pogubljenje obaviti.

Beara je na tom sastanku, kaže svjedok, tvrdio da ima Mladićevo naređenje da zarobljenici ostanu u Bratuncu dok se Deronjić “pozivao na svog šefa”, odnosno Karadžića, i tražio da se zarobljenici pošalju u Zvornik. Nakon nekog vremena Deronjić je na sto stavio čašice i tada je uz piće krenuo “normalan” razgovor u kojem je postignut dogovor da se zarobljenici ujutro transportuju na područje zvorničke opštine.

Nikolić je na kraju glavnog ispitivanja iskoristio priliku da se još jednom izvini porodicama žrtava što je doprinio tom, kako ga je nazvao, “stravičnom zločinu”, rekavši da mu je žao što nije pobjegao kada je postalo izvjesno šta će se dogoditi sa zarobljenicima.

Pred kraj današnje rasprave Radovan Karadžić je počeo unakrsno ispitivanje “insajdera-pokajnika” Momira Nikolića, koji je nakon priznanja krivice osuđen na 20 godina zatvora. Njegov iskaz se nastavlja sutra.

SENSE Tribunal — Former [Serbian] security officer in the Bratunac Brigade is testifying at the trial of Radovan Karadzic. As the witness said, the fate of the citizens of Srebrenica had already been decided before the third meeting in the Fontana Hotel in Bratunac even started on 12 July 1995. Before the meeting, Vujadin Popovic and Svetozar Kosoric used more or less the same words telling Nikolic that ‘all balijas must be killed’ [balija is a derogatory name for Bosniaks] and their women and children deported. The witness later saw it happen

Momir Nikolic is testifying at the trial of Radovan Karadzic. During the Srebrenica operation in July 1995, Nikolic was chief of security and intelligence in the VRS Bratunac Brigade. In 2003, Nikolic and the prosecution reached a plea agreement and Nikolic was sentenced to 20 years. At the request of the Trial Chamber, Nikolic is testifying viva voce about the events in the summer of 1995 which lead to the genocide in Srebrenica.

In the first part of the examination-in chief, prosecutor Nicholls showed a document sent by the Bratunac Brigade commander Slavko Ognjenovic to his subordinate units on 4 July 1994, instructing them that ‘the enemy’s life must be made unbearable and their temporary stay in the enclave impossible so that they leave the enclave en masse as soon as possible, realizing that they can’t survive there’. In Nikolic’s view, the part of the document about ‘making the enemy’s life unbearable’ is ‘not controversial’. What is questionable is Ognjenovic’s instruction about ‘creating unbearable living conditions for civilians’. This could be tied with the events in 1995 when the enclave really was ‘emptied’, Nikolic said. Distributing the document containing such orders ‘legalized disorderly conduct’ along the separation lines. This meant increased sniper activities, incursions into the enemy territory and other combat activities.

The prosecutor then brought up an order issued by the VRS Main Staff 20 days later, to ‘carry out detailed checks of convoys’ and prevent anyone from leaving the Srebrenica enclave. Commenting on the document, Nikolic said he had intelligence at the time that there wasn’t enough food in Srebrenica. There were many sick people and for some families the situation was hopeless. In a word, the people there ‘lived terrible lives’, Nikolic added.

Nikolic confirmed that the civilians moving in a column from Srebrenica towards Potocari on 11 July 1995 were shelled from the Serb-held positions at a location called ‘the cockade’, or ‘the star’. After the Serb troops entered Srebrenica, Nikolic was in charge of security at the meetings in the Fontana Hotel in Bratunac. On 11 July 1995, Mladic first met the Dutch Battalion commander, Colonel Karremans, in the hotel. That same evening, Mladic had a meeting with the representatives of the civilians from Srebrenica.

Before the third meeting in the Fontana hotel, on 12 July 1995 at 10am, Nikolic spoke to Vujadin Popovic and Svetozar Kosoric. Popovic was the security officer and Kosoric was the intelligence officer in the Drina Corps. They told Nikolic that the women and children from Potocari would be deported to the Bosniak-controlled territory and that the men of military age would be separated from the women and children. Nikolic asked Popovic and Kosoric what would happen to the men. Popovic told Nikolic that ‘all balijas must be killed’. Kosoric repeated the same words to Nikolic almost literally.

When Nikolic went to Potocari that same day, he saw the Serb army separating men from women and children. This is when Nikolic ‘realized evil was afoot’. Describing the ‘triage’, the witness said that the soldiers mistreated the men: first they took away the bags the men carried and threw them on a pile, then stripped the men of their rings, bracelets, necklaces and other personal belongings. Finally, the soldiers detained the men in nearby houses where they kicked them, hit them with rifle butts and insulted them.

As Nikolic said, he didn’t dare ‘stand up against’ what was happening before his eyes in Potocari because of his past ‘bad experience’ and the fact that he was surrounded by the soldiers from the 10th Sabotage Detachment and the 65th Protection Regiment. ‘At the time hardly anyone could control them’, Nikolic remarked, adding that if he could go back in time, he would have done things differently. He would have tried to do something and help the people who were taken from Potocari before his own eyes and later killed at various execution sites around Srebrenica.

Momir Nikolic continues his evidence tomorrow.

BIRN — Continuing his testimony at the trial of Radovan Karadzic, Momir Nikolic, former Serb officer with the Republika Srpska Army, VRS, says that, two days after the fall of Srebrenica, July 13, 1995, it was known that the captured Bosniak men would be “killed”, adding that it happened that way.

Nikolic, former Security Officer with the Bratunac Brigade of VRS, said that Colonel Ljubisa Beara, Security Officer of the VRS Main Headquarters, told him on that day that all the Bosniaks would be killed. He said that VRS Commander Ratko Mladic had previously indicated the existence of such an intention.

“What I know is that all men, who had been separated from women and children in Potocari, as well as those who had surrendered on the road between Bratunac and Konjevic polje, were transferred to Bratunac on July 13 and then, on the following day, to Zvornik municipality, where they were executed,” Nikolic said.

He expressed his regrets for having participated in the “horrible crime” and conveyed his apology to the victims’ families. In 2003 Nikolic admitted guilt, before The Hague Tribunal, for persecuting Bosniaks from Srebrenica. He was sentenced to 20 years in prison. He is serving his sentence in Finland.

Karadzic, former President of Republika Srpska and supreme Commander of VRS, is charged with genocide against 8.000 Bosniak men and the persecution of thousands of women and children from Srebrenica. Besides that, The Hague Prosecution charges Karadzic with the persecution of Bosniaks and Croats throughout Bosnia and Herzegovina, terror against civilians in Sarajevo and taking members of the UN’s peace mission hostage.

In 2010, The Hague Tribunal passed down a first instance verdict, sentencing Ljubisa Beara to life imprisonment for genocide in Srebrenica. Mladic is awaiting his trial before The Hague Tribunal for genocide and other crimes in Bosnia and Herzegovina to begin.

During his testimony Nikolic said that, while Bosniaks were coming from the nearby forests and surrendering to the VRS in the vicinity of Konjevic polje on July 13, 1995, Mladic indicated to him that the captives would be killed.

“Mladic spoke to Muslim prisoners. He told them not to worry. He said that everything would be OK and that they would be transferred to a desired destination. When he moved towards his car, I followed him. I asked him what would happen to the captives. He did not say anything, but he just looked at me and made a gesture with his hand,” Nikolic said, moving his hand from left to right, with his fingers extended and hand palm facing down, while showing the gesture to the judges.

Nikolic said that, while he was in Bratunac in the evening on that same day, he met Ljubisa Beara, who told him what was going to happen to the prisoners.

“Beara ordered me to go to the Zvornik Brigade Command, tell them that prisoners would come and that they should get the buildings ready for them. I think that Beara said that they would be killed,” Nikolic said.

When he returned to Bratunac at around midnight on July 13, 1995, Nikolic said that he saw thousands of Bosniak prisoners and attended a meeting at which Beara and Miroslav Deronjic, Karadzic’s commissioner for Srebrenica, “quarreled” as they could not agree whether the prisoners would be killed in Bratunac or Zvornik.

“They said openly that the prisoners would be killed. They were just not sure whether it would happen in Bratunac or Zvornik. Deronjic insisted on having received instructions from Karadzic, saying that the prisoners should be sent to Zvornik. He said that he did not want the murders to be committed in Bratunac,” Nikolic said.

In 2003 Deronjic admitted guilt, before The Hague Tribunal, for crimes against Bosniaks in Glogova village in 1992. He was sentenced to 10 years in prison. He died in 2007, while serving his sentence in Sweden.

During the course of his testimony Nikolic expressed his regrets for having participated in “the horrible crime” in Srebrenica.

“I feel particularly responsible, because I was a school teacher to many of the killed men and I had no way or power to help them. I wish to apologise again to all the families and victims. I am sorry for having been there and executed the orders, thus contributing to the commission of the crime. I feel sorry for not fleeing from that place, when it became clear that the crime was going to happen,” Nikolic said.

Indictee Karadzic began cross-examining the witness today. The cross-examination is due to be continued on Wednesday, February 15.

Bivši oficir za bezbjednost VRS-a svjedočio je da mu je to isto rekao i Ljubiša Beara

BIRN/Dnevni Avaz — Nastavljajući svjedočenje na suđenju Radovanu Karadžiću, bivši oficir Vojske Republike Srpske (VRS) Momir Nikolić izjavio je da se 13. jula 1995. godine, dva dana nakon pada Srebrenice, znalo da će svi zarobljeni bošnjački muškarci biti “pobijeni”, što se i dogodilo.

Nikolić, bivši oficir za bezbjednost Bratunačke brigade VRS-a, posvjedočio je da mu je pukovnik Ljubiša Beara, bezbjednosni oficir Glavnog štaba VRS-a, tog dana rekao da će svi Bošnjaci biti ubijeni. Kazao je da mu je tu namjeru prethodno i nagovijestio i zločinac Ratko Mladić.

“Ono što ja znam jeste da su svi muškarci – oni koji su odvojeni od žena i djece u Potočarima i oni koji su se predali na putu između Bratunca i Konjević Polja – 13. jula bili prebačeni u Bratunac, a sutradan na teritoriju zvorničke opštine, gdje su bili pogubljeni”, izjavio je Nikolić.

Nikolić je 2003. pred Haškim tribunalom priznao krivicu za progon Bošnjaka iz Srebrenice i osuđen je na 20 godina zatvora, a kaznu izdržava u Finskoj.

Karadžiću se na teret se stavlja genocid nad 8.000 bošnjačkih muškaraca i progon hiljada žena i djece iz Srebrenice. Haško tužilaštvo tereti Karadžića i za progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH, teror nad civilima u Sarajevu i uzimanje pripadnika mirovne misije UN-a za taoce.

Tribunal u Haagu je 2010. godine nepravosnažno osudio Bearu na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici, a Mladić očekuje početak suđenja pred Haškim sudom za genocid i druge zločine u BiH.

Nikolić je tokom svjedočenja rekao da mu je Ratko Mladić 13. jula 1995. godine u blizini Konjević Polja – dok su Bošnjaci silazili iz okolnih šuma i predavali se VRS-u – nagovijestio da će zarobljenici biti ubijeni.

“Mladić je razgovarao s muslimanskim zarobljenicima i rekao im da se ne brinu, da će sve biti uredu i da će biti prebačeni gdje žele. Kad je krenuo ka autu, ja sam pošao za njim i pitao ga šta će biti sa zarobljenima. Ništa mi nije rekao, pogledao me je i načinio gestu rukom”, rekao je Nikolić, pokazujući sudijama taj pokret slijeva na desno, ispruženih prstiju s dlanom nadolje.

Uvečer istog dana, kako je posvjedočio Nikolić, u Bratuncu je sreo Ljubišu Bearu, koji mu je rekao šta će se desiti sa zarobljenicima.

“Beara mi je naredio da odem u komandu Zvorničke brigade i prenesem da će zarobljenici doći i da se pripreme objekti za prihvat. Mislim da je Beara rekao i da će biti pobijeni”, rekao je Nikolić.

Kada se oko ponoći 13. jula 1995. vratio u Bratunac, Nikolić je, kako je rekao, vidio hiljade bošnjačkih zarobljenika, te je prisustvovao sastanku na kojem su se Beara i Karadžićev povjerenik za Srebrenicu Miroslav Deronjić “svađali” oko toga da li će zarobljenici biti ubijani u Bratuncu ili Zvorniku.

“Otvoreno se razgovaralo da će zarobljenici biti ubijeni, samo je bilo pitanje da li će biti ubijeni u Bratuncu ili Zvorniku. Deronjić je insistirao da on ima instrukcije od Karadžića da zarobljenici idu u Zvornik; kazao je da ne želi da se ubistva dogode u Bratuncu”, opisao je Nikolić.

Deronjić je 2003. pred Tribunalom priznao krivicu za zločin nad Bošnjacima počinjen 1992. u selu Glogova, i osuđen je na 10 godina zatvora. Umro je 2007. godine na izdržavanju kazne u Švedskoj.

Nikolić je tokom svjedočenja izrazio i žaljenje što je učestvovao u “stravičnom zločinu” u Srebrenici.

“Ja se osjećam posebno odgovornim zato što sam mnogima od ubijenih bio profesor i što nisam imao ni načina ni moći da im pomognem. Želim da se ponovo izvinim svim porodicama i žrtvama. Žao mi je što sam bio tamo, što sam izvršavao naređenja i tako doprinio počinjenju zločina. Žao mi je što nisam pobjegao kad je postalo jasno da će se taj zločin dogoditi”, rekao je Nikolić, javio je BIRN.

Danas započeto unakrsno ispitivanje Nikolića, optuženi Karadžić nastavit će u srijedu, 15. februara.

Karadzic: Evil in Srebrenica

BIRN — As the trial of Radovan Karadzic before The Hague Tribunal continues, Momir Nikolic, former officer with the Republika Srpska Army, VRS, says that, one day after the fall of Srebrenica in July 1995 it was suggested to him that Bosniak men from that town would be killed.

Nikolic, former Chief of Security with the Bratunac Brigade of VRS, who was sentenced to 20 years in prison after having admitted guilt for crimes in Srebrenica before The Hague Tribunal in 2003, said that, on July 12, 1995 he asked Vujadin Popovic what would happen to the Bosniak population from Srebrenica, who had found shelter in the vicinity of the UNPROFOR Base in Potocari on the previous day.

“Popovic told me that women and children would be transported to Kladanj, while men, who were capable of serving the military, would be separated from the others… I asked him what would happen to them. Popovic responded, as his manner was, by saying: ‘All of the Balija’s should be killed’,” Nikolic said. ['Balija' is a derogatory name for Bosnian Muslims] 

Popovic, former Chief of Security with the VRS Drina Corps, was sentenced, under a first instance verdict pronounced last year, to life imprisonment for genocide in Srebrenica.

The Hague Prosecution charges Karadzic, former President of Republika Srpska and supreme Commander of VRS, with genocide against 8,000 Bosniak men and the persecution of thousands of women and children from Srebrenica. Besides that, Karadzic is charged with the persecution of Bosniaks and Croats throughout Bosnia and Herzegovina, terror against civilians in Sarajevo by long-lasting artillery and sniper attacks and taking members of the United Nations Peace Mission hostage.

According to Nikolic, he had this conversation with Popovic in front of the Fontana hotel in Bratunac on the eve of a meeting between VRS Commander Ratko Mladic, UNPROFOR’s Dutch Battalion officers and representatives of Muslims from Srebrenica. He was told that an agreement was reached at the meeting to start transferring the Bosniak population to Kladanj.

“After Popovic said that all Muslims should be killed, we mentioned two locations where the killing could be carried out – a brick factory and the Sase mine. Later on I found out that some officers went to the brick factory in order to inquire about a possible execution place. In the end nobody was killed in that factory,” Nikolic said.

He told the Tribunal that, on the basis of what Popovic said, he, at first, thought that the Bosniak men, who were suspected of war crimes, would be separated, but, when he was in Potocari on July 12, 1995, it “became clear to him that an evil thing was being prepared”.

“While separating them from women and children, they mistreated men and confiscated their personal belongings, throwing their bags on a pile of things and taking their bracelets, rings, watches. Then they detained those men in some houses. They hit them with guns and legs and insulted them…I saw all these things with my own eyes,” Nikolic said.

As he said, he saw many senior VRS officers, who were led by General Mladic, in Potocari on that day. Mladic is awaiting the beginning of his trial before The Hague Tribunal for genocide in Srebrenica and other crimes committed in Bosnia and Herzegovina.

Nikolic said that a unit of the VRS Bratunac Brigade opened artillery fire on a column of several thousands of Bosniaks from Srebrenica, who were moving towards Potocari on July 11, 1995. The witness said that some people were killed or wounded in those attacks.

Momir Nikolic is due to continue testifying at Karadzic’s trial on Tuesday, February 14.

Momir Nikolić na suđenju Karadžiću: Nagovještena su mi pogubljenja riječima da “sve balije treba pobiti”

Bivši oficir Vojske RS priznao je krivicu za zločine u Srebrenici i osuđen je na 20 godina zatvora

BIRN – U nastavku suđenja zločincu Radovanu Karadžiću pred Haškim tribunalom, bivši oficir Vojske Republike Srpske (VRS) Momir Nikolić posvjedočio je da mu je dan poslije pada Srebrenice u julu 1995. godine, nagoviješteno da će bošnjački muškarci iz grada biti pobijeni.

Nikolić, bivši načelnik za bezbjednost Bratunačke brigade VRS-a koji je 2003. pred Tribunalom u Haagu priznao krivicu za zločine u Srebrenici i osuđen na 20 godina zatvora, rekao je da je 12. jula 1995. Vujadina Popovića upitao šta će se dogoditi sa bošnjačkim stanovništvom Srebrenice koje se prethodnog dana, pred srpskom vojskom, sklonilo u blizinu baze UNPROFOR-a u Potočarima.

“Popović mi je rekao da će žene i djeca biti prebačeni u Kladanj, a da će vojno sposobni muškarci biti odvojeni… Pitao sam šta će s njima biti, a Popović je, u svom maniru, rekao: ‘Balije sve treba pobiti’”, izjavio je Nikolić.

Popović, nekadašnji načelnik za bezbjednost Drinskog korpusa VRS-a, prošle godine je nepravosnažno osuđen na doživotni zatvor zbog genocida u Srebrenici.

Haško tužilaštvo tereti Karadžića, bivšeg predsjednika Republike Srpske i vrhovnog komandanta VRS-a, za genocid nad 8.000 bošnjačkih muškaraca i progon hiljada žena i djece iz Srebrenice. Karadžić je optužen i za progon Bošnjaka i Hrvata širom BiH, teror nad civilima u Sarajevu dugotrajnim artiljerijskim i snajperskim napadima i uzimanje pripadnika mirovne misije Ujedinjenih nacija (UN) za taoce.

Prema kazivanju Nikolića, razgovor sa Popovićem se odvijao ispred hotela “Fontana” u Bratuncu, neposredno prije sastanka komandanta VRS-a Ratka Mladića sa oficirima Holandskog bataljona UNPROFOR-a i predstavnicima srebreničkih Bošnjaka, na kojem je, kako mu je rečeno, dogovoreno da počne prebacivanje bošnjačkog stanovništva u Kladanj.

“Nakon što je Popović rekao da sve muslimane treba pobiti, pomenuli smo dva mjesta gdje se oni mogu pobiti – Ciglanu i rudnik Sase. Poslije sam saznao da su neki oficiri išli da se raspituju na Ciglani o mogućem mjestu egzekucije. Na kraju, tamo niko nije bio ubijen”, izjavio je Nikolić.

On je dodao da je isprva iz Popovićevih riječi shvatio da će biti izdvojeni samo bošnjački muškarci koji su osumnjičeni za ratne zločine, ali mu je 12. jula 1995. godine u Potočarima “postalo jasno da se sprema neko zlo”.

“Prilikom odvajanja od žena i djece, muškarce su maltretirali, oduzimali im lične stvari, torbe – koje su bacali na jednu gomilu – narukvice, prstenje, satove… i zatim ih zatvarali u kuće. Udarali su ih puškama i nogama i vrijeđali… Sve sam to vidio svojim očima”, rekao je Nikolić.

Toga dana, u Potočarima je, kako je precizirao, vidio brojne visoke oficire VRS-a, predvođene generalom Mladićem.

Mladić trenutno očekuje početak suđenja pred Haškim tribunalom za genocid u Srebrenici i druge zločine u BiH.

Nikolić je rekao i da je 11. jula 1995. godine jedinica Bratunačke brigade VRS-a otvorila artiljerijsku vatru na kolonu od više hiljada Bošnjaka iz Srebrenice na putu ka Potočarima. U tim napadima, dodao je svjedok, bilo je mrtvih i ranjenih.

Svjedočenje Momira Nikolića na suđenju Karadžiću biće nastavljeno u utorak, 14. februara 2012.

Sulejman Konaković, bivši logoraš iz Hadžića: Ljilja Tešanović mi je nožem urezala 11 krstova

Tjerala nas je da pijemo vodu iz lokve pored trafostanice u koju su urinirala trojica četnika, kaže Konaković

Dnevni Avaz – Sulejman Konaković, osamdesetpetogodišnji logoraš iz Hadžića, ekskluzivno za „Dnevni avaz” progovorio je o tome šta je prošao tokom zarobljeništva u četničkim logorima tokom juna 1992. godine, kada su ga srpski vojnici odveli iz njegovog doma. Niko od odgovornih za stravične zločine nad nesrbima u ovoj općini još nije odgovarao pred sudom.

Sulejmana smo našli u njegovoj kući u Hadžićima, u koju se vratio nakon rata. Iako je već bolestan godinama, nije zaboravio šta je sve doživio tokom zarobljeništva u sportskoj dvorani u Hadžićima i zatvoru Kula u Lukavici.

Zeleni notes

Svoju priču počinje riječima da “ne poznaje čovjeka koji je doživio ono što je on u tim godinama”. Kaže, “sačekajte da izvadim svoj zeleni notes u koji bilježim sve važne događaje”.

Sulejman pokazuje notes u koji bilježi važne događaje (Foto: B. Nizić)

- Znam da je bio 12. juni kada su me zarobili, jer je bio drugi dan Bajrama. To je za sve Hadžićane bio jedan od najtežih dana. Evo, to sam tako i zabilježio, da ne bih pogriješio. Godine su već tu, ali ne zaboravljam Ljilju Tešanović, koja me je najviše zlostavljala. Ona je nožem po mom tijelu urezivala krstove. Tri krsta urezala je na mom licu, a osam na leđima. Preživio sam pakao – kaže Konaković.

Prema njegovim riječima, krstove je počela urezivati nakon što joj je odgovorio da ne zove Stevo, nego Sulejman.

- Sjećam se k’o sad kad mi je rekla: „Jesi li ti Stevo?” Rekao sam: „Ne, ja sam Sulejman.” Tako me je pitala svaki put, a ja bih odgovarao isto i ona bi mi urezivala krstove. Tjerala nas je da vodu pijemo iz lokve pored trafostanice u koju su urinirala trojica četnika. Da bi se uvjerila da je pijemo, gurala bi nam glave sve do dna te lokve. To je bilo užasno – prisjeća se Sulejman.

Krv iz stopala

Kako kaže, iz sportske dvorane prebačen je u zatvor u Kuli, nakon čega je razmijenjen 30. juna 1992. godine na mostu Vrbanja, odnosno mostu Suade i Olge.

- Kada smo došli na Vrbanju, pustili su nas iz autobusa. Trčali smo po dvojica, a ja sam bio bos. Vrbanja je bila puna stakla, ali nisam se obazirao na to. Stopala su mi bila puna stakla, krv je šikljala. Kada smo došli do naših, dvije žene su me unijele u zgradu sadašnjeg Parlamenta BiH na rukama. Mojoj sreći nije bilo kraja. Neko sam vrijeme boravio u Sarajevu i u Pazarić sam se prebacio 15. marta 1993. godine – naveo je Konaković.

On je jedan od 715 zarobljenih Hadžićana koje su tokom agresije na BiH hapsili i brutalno zlostavljali srpski vojnici, pod patronatom Tihomira Glavaša i Kriznog štaba SDS-a Hadžići. U ovoj sarajevskoj općini ubijeno je 217 mještana, a za tijelima njih 99 još se traga.

Brutalna zlostavljanja

Mehmed Musić, predsjednik Udruženja nestalih iz Hadžića, u izjavi za „Dnevni avaz” potvrdio je da je Ljilja Tešanović bila jedan od najgorih zlostavljača u logorima u Hadžićima.

- Toliko je bila brutalna da je tjerala zarobljenike da jedan drugog oralno zadovoljavaju, da se biju. Čak je skidala svoje pantalone da bi joj zarobljenici lizali stražnjicu – pojasnio je Musić.

Razumljivo je da Darko Tanasković ne može da skine šinjel kojeg mu je skrojio srpski otac nacije Dobrica Ćosić, stoji u reagovanju Rijaseta

MINA — U povodu priloga u Dnevniku 2 RTRS od 12. 02. 2012. gdine, u kojem je „ekspert“ za srpsku propagandu Darko Tanasković izdao nalog Islamskoj zajednici u Bosni i Hercegovini šta treba da radi, Služba za odnose s javnošću Rijaseta Islamske zajednice izdala je saopćenje za javnost u kojem se kaže:

– Razumljivo je da bivši ambasador beogradskog režima i dežurni „ekspert“ za srpsku propagandu mora zaraditi kruh svoj svagdašnji tako što širi islamofobiju, ali nije razumljivo kako može jedan “intelektualac” javno negirati genocid u lice žrtvama genocida, unatoč mjerodavnim presudama međunarodnih sudova.

Razumljivo je, također, da se bivši “ekspert” za islam i muslimane na Balkanu Darko Tanasković teško odvikava starih navika da određuje mjeru islama i muslimana na Balkanu, posebno u Bosni i Hercegovini, ali nije razumljivo da jedan “profesor” još uvijek živi u beogradskom mraku pa ne vidi da su prošla vremena kad su se muslimani bojali njegovih sudova i lažnih analiza o prijetećem “islamskom fundamentalizmu”.

Ti i takvi Tanaskovićevi sudovi i lažne analize o muslimanima Bošnjacima devedesetih godina prošlog vijeka su uveliko pridonijeli progonstvima, ubijanjima, silovanjima i genocidu nad muslimanima Bošnjacima o čemu postoje nepobitna objektivna svjedočanstva. Sadašnja Tanaskovićeva priča o “vehabizmu” je samo nastavak nekadašnje priče o “islamskom fundamentalizmu” pa je, stoga, važno da se ovdje i sada registrira njegova lična odgovornost za eventualna buduća progonstva, ubijanja, silovanja i genocid nad muslimanima Bošnjacima na Balkanu, posebno u Sandžaku, jer muslimani Albanci su se oslobodili od tog straha tako što su se izborili za svoju nezavisnu državu Kosovo.

Razumljivo je da Darko Tanasković ne može da skine šinjel kojeg mu je skrojio srpski otac nacije Dobrica Ćosić kad kaže: “Mi Srbi lažemo da bi smo obmanuli sebe, da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno”, ali nije razumljivo da Tansković ne vidi činjenicu da ni jedan narod iz bivše Jugoslavije, osim Bošnjaka, ne želi da dijeli sa Srbima ni domovinu ni državu, uključujući i pravoslavni narod Crne Gore, odakle su Slobodan Milošević i Radovan Karadžić.

Kao bivši “ekspert” za muslimanska pitanja, Darko Tanasković bi trebao znati da je reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić ponudio predsjedniku Borisu Tadiću da se otvori bošnjačko-srpski međunacionalni, međukulturni i međuvjerski dijalog sa ciljem da se svi suočimo sa svim našim istinama i na taj način da jedni drugima pomognemo u liječenju ratnih rana. Taj poziv je još uvijek otvoren, jer, za razliku od Tadića, Dodika i Tanaskovića, reisu-l-ulema dr. Cerić je spreman da se suoči sa svim istinama i realnostima, sa svim duhovnim i intelektualnim izazovima, sa svim novim i starim islamskim učenjima.

Nažalost, Darko Tanasković još uvijek ne može da shvati da su se muslimani Bošnjaci potpuno promijenili u svoju korist a na štetu hegemonističke srpske propagande. On i njemu slični u Beogradu ne mogu da prihvate da su prošla vremena srpskog hegemonizma i da Beograd ne može imati ono što je nezasluženo imao – monopol na tumačenje prošlosti, određivanje sadašnjosti i projiciranje budućnosti na Balkanu. Iako nije realno očekivati, ali bi bilo najbolje da Darko Tansković, umjesto da nastavi biti dvorska lutka za srpsku hegemonističku igru bez granica, širi poruke dijaloga, tolerancije i suživota među svim ljudima i narodima na Balkanu, Europi i svijetu, kaže se u saopćenju Službe za odnose s javnošću Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Doktor Radovan Karadžić sa koljačkim nožem na Palama 23. septembra 1992. u vrijeme Genocida u Bosni

Bilo je ljekara koji su tokom Genocida u Bosni (1992-1995) na BiH na najbrutalniji način pogazili Hipokratovu zakletvu

Autor: Avdo Huseinović
Dnevni Avaz

Dok su tokom agresije u opsjednutim i brutalno napadnutim bosanskohercegovačkim područjima, spašavajući živote desetina hiljada građana, doktori s pravom nazivani herojima u bijelom, mnoge njihove srpske kolege, izdajom doktorske etike, stavili su se u službu velikosrpske genocidne politike.

Hipokratova zakletva

U Ženevskoj formulaciji Hipokratove zakletve stoji da “na ljekara u vršenju dužnosti prema bolesniku neće utjecati nikakvi obziri: vjera, nacionalnost, politička ili klasna pripadnost, i da će apsolutno poštovati ljudski život od samog početka”.

Nažalost, bilo je ljekara koji su tokom agresije na BiH na najbrutalniji način pogazili zakletvu koju su položili. Jedan od njih je i doktor Dragan Kalinić, specijalista grudne hirurgije, prije agresije član Saveza reformskih snaga Jugoslavije Ante Markovića, koji je u Banjoj Luci 12. maja 1992., na 16. sjednici Skupštine RS rekao: “Ako će Vojna bolnica (u Sarajevu) pasti u ruke neprijatelju, onda sam ja za to da se koševska bolnica uništi i da neprijatelj nema gdje da se liječi”.

Svakako nezaobilazan u ovoj priči je i kasapin nad kasapinima Radovan Karadžić. Još u vrijeme dok je radio kao psihijatar u sarajevskoj bolnici “Dr. Nedo Zec”, zločinac Karadžić bio je sklon skandalima. Glavna medicinska sestra ove bolnice Elvira Vitlar spašavala ga je u više navrata od pacijenata koji su, uvrijeđeni Radovanovim provokacijama, znali i nožem nasrnuti na njega.

- Prvi put u historiji je naređeno da se artiljerijom gađa i uništi porodilište. To je sebi dozvolio doktor Radovan Karadžić, predvodnik zločinaca u BiH, naredbom da se uništi porodilište “Zehra Muidović” u Sarajevu, u maju 1992. – riječi su Stjepana Kljuića, bivšeg člana Predsjedništva RBiH.

Avdo Hebib, psiholog i bivši pomoćnik ministra MUP-a RBiH, s Radovanom je početkom osamdesetih godina radio zajedno u “Energoinvestu”.

- Radovan je uvijek bio jedan pravi hohštapler. Radili smo honorarno kao ljekari za “Energoinvest”. Ja sam zarađivao više od njega i jednog dana odem na banku da podignem para, kad nisu mi uplatili ni dinara, a ja već više od pola godine radim i imam finih para naplatiti. Odem u firmu kod Tanje Starović, koja je bila glavna za finansije, kad ona u čudu se nađe, kao greška kod uplata, ne može da vjeruje da se to moglo desiti.

Međutim, Tanja je bila u kombinaciji s Momčilom Krajišnikom i oni su tada radili Radovanu kuću na Palama i sve pare, pa i ove moje, išle su za tu namjenu. Kasnije su me isplatili, ali da nisam žustro reagirao, i ja bih vjerovatno bio jedan od sponzora gradnje Karadžićeve kuće – priča Hebib.

Rale Zver

Ženevska formulacija Hipokratove zakletve govori da su ljekari jedan drugom braća, ali srpski ljekari, predvodnici genocida nad Bošnjacima Prijedora, bili su naredbodavci ubistava osmorice svojih kolega, doktora Eniza Begića, Kemala Cerića, Osmana Mahmuljina, Razima Musića, Jusufa Pašića, Ese Sadikovića, Željka Sikore, Rufada Suljanovića, te medicinskih radnika Adnana Ekinovića i Islama Bahonjića.

Samo po zlu će generacije prijedorskih Bošnjaka pamtiti i spominjati dvojicu sugrađana, ljekara, Milana Kovačevića, anesteziologa iz prijedorske bolnice, i Milomira Stakića, doktora u Domu zdravlja u Omarskoj i seoskim ambulantama u Lamoviti i Kevljanima.

Svoju kartu za Hag, obojica su osigurala izdavajući punomoć za ubijanje Bošnjaka, mnogobrojnim prijedorskim monstrumima. Nakon što je 30. aprila 1992. SDS silom preuzeo vlast u Prijedoru, dr. Milomir Stakić postao je predsjednik SDS-ovog Kriznog štaba općine Prijedor. Između ostalih, potpisao je i naredbu o otvaranju logora smrti Omarska, Keraterm i Trnopolje.

Dr. Stakić je na osnovu Haške optužnice uhapšen 23. marta 2001. u Beogradu, kada je krenuo na roditeljski sastanak. Prvostepenom presudom 31. jula 2003., zbog zločina u Prijedoru počinjenih 1992., osuđen je na kaznu doživotnog zatvora, ali je ona odlukom Žalbenog vijeća 22. marta 2006. preinačena na 40 godina zatvora. U Francusku je prebačen na izdržavanje kazne 12. januara 2007.

Dr. Kovačević, jedan od srpskih ratnih prvaka u Prijedoru, uhapšen je tokom akcije “Tango” britanskih komandosa iz sastava SFOR-a. Sa spiska živih dr. Kovačević je precrtan 1. avgusta 1998. Od posljedica pucanja aneurizme stomačne aorte umro je u haškom kazamatu. Prijedorčani se po zlu sjećaju i ginekologa Mileta Radetića, prvog predsjednika SDS-a Prijedor.

Nadalje, preživjeli Bošnjaci Brčkog svjedoče da ih je početkom okupacije ovog grada hapsio njihov komšija dr. Ninković. Pred sudom u Hagu 17. oktobra 2003. na 17 godina zatvora osuđen je doktor opće medicine Blagoje Simić, za zločine na području Bosanskog Šamca i Odžaka. Ovaj bivši gradonačelnik Bosanskog Šamca, nakon odslužene dvije trećine kazne u Škotskoj, 18. marta prošle godine pušten je iz zatvora.

I Bošnjaci Cazinske krajine itekako su osjetili svu žestinu zločinačke ruke kninskog stomatologa Milana Babića, predsjednika vlade tzv. Srpske Krajine. On je 2004. postao prvi optuženik Haškog suda koji je priznao krivicu, poslije čega je osuđen na 13 godina zatvora.

- Preklinjem moj srpski narod da ostavi prošlost iza sebe i okrene se budućnosti, gdje će dobro, saosjećanje i pravda na neki način olakšati rezultate zla u kome sam i sam učestvovao – rekao je u haškoj sudnici pokajnički doktor Babić, koji se 5. marta 2006., u 18.30 sati, objesio u zatvorskoj ćeliji u Sheveningenu.

Ginekolog Radislav Vukić, poznat po nadimku Rale Zver, bivši predsjednik SDS-a za Bosansku krajinu, bio je na čelu etničkog čišćenja Banje Luke.

- Nijedno balinče ni ustaša neće se više roditi u banjalučkoj bolnici – obećavao je Vukić Srbima okupljenim na mitingu početkom agresije, a oni su mu aplaudirali!

On danas živi u Beogradu i plaši se prijeći granicu na Drini.

Doktor smrti iz Čajniča

Glavni režiser četničkih zločina u Čajniču bio je doktor internista Duško Kornjača, predsjednik ove općine, rodom iz sela Starunići. Ostat će upamćena Kornjačina izjava iz juna 1992. na kojoj bi mu i Jozef Gebels pozavidio, data Milijani Baletić za TV Novi Sad, u kojoj “doktor smrti” pred kamerom pokazuje više od 60 ubijenih logoraša Bošnjaka u logoru Mostina i objašnjava “kako su te logoraše muslimane pobili drugi muslimani, jer su se plašili da ovi u logoru ne izdaju neke njihove ranije neprijateljske aktivnosti”.

Ostao je načelnik Čajniča sve dok ga nije 30. juna 2004. smijenio visoki predstavnik. U Srbiju se od pravde sklonio početkom 2006., gdje radi kao privatni ljekar, a ujedno je i predsjednik Saveza guslara Srbije, Crne Gore i Republike Srpske. Brat po profesiji i zločinima Radovan Karadžić, odlikovao ga je ordenom Njegoša.

Svijetli primjeri

Bilo je i svijetlih primjera. U mraku zaborava ne smije nestati žrtvovanje doktora srpske nacionalnosti Zorana Gavrića iz Rogatice i Sekule Stanića iz Foče, koji su poštovanje medicinske etike platili glavom, jer su ih srpske formacije ubile početkom agresije jer što su pomagali Bošnjacima. Građani Goražda s posebnom toplinom izgovaraju ime doktorice Dušice Vujisić, Beograđanke koja je, ukazujući pomoć ranjenicima ovog grada heroja, poginula u šestom mjesecu trudnoće.

The 115-Year-Old Orphan

by Nenad Lj. Stefanovic
November 28, 1994.Vreme News Digest Agency No 166 

How Belgrade’s “Vecernje Novosti” daily brought Uros Predic’s 115-year-old painting to life and pronounced the boy in the painting as “suffering as a result of present Muslim misdeeds”

“As a journalist, I’m not ashamed to lie for Serb interests,” an editor at Radio-Television Serbia (RTS) said in 1992 to explain the principles of “patriotic journalism”. That logic has been carefully nurtured by all of the warring sides and has caused a large number of criminal reports that satanized other nations, fanned hatred and freed possible guilty parties among their own politicians and soldiers in the interest of the nation. The same people who said they were prepared to lie also claimed that truth was the victim in this war and added that the entire world was against the Serbs and was spreading lies about them.

“Vecernje Novosti” falls into that category. On November 19, the daily changed its theory and said that children were the victim in wars. That sudden discovery came in an article that was illustrated with a picture of an orphaned boy lying on a grave covered in snow. The article said:

“The greatest victims of war are children. This war in which the Serb people are fighting for their existence is no different. This picture was published throughout the world last year. The orphan boy is mourning his mother and other relatives killed in a Muslim offensive and it’s still causing grief to anyone who knows about suffering children. The boy has been adopted by a family from Zvornik and he’s now enrolled as a 9th grader in a military high school“.

“Vecernje Novosti” was once considered a highly professional newspaper and would never have published something like this without an interview with the boy and his adoptive parents. Professional instincts seem to have gone haywire this time and that part of the story wasn’t published. A pity because, as it turned out, reporters didn’t have to go to Zvornik for the story. A short walk to Belgrade’s national museum was enough.

The orphaned boy isn’t 15 years old and he isn’t enrolled in a military school. He’s 115 years old and he’s been hanging in the national museum for a long time. His parents aren’t from Skelani [municipality of Srebrenica] and they weren’t the victims of ethnic cleansing in the Serb people’s fight for survival. The boy’s father is Serb painter Uros Predic and the photograph “Vecernje Novosti” published is actually a watercolor titled “Orphan on His Mother’s Grave”, painted in 1879. The boy’s mother wasn’t killed by Muslims [Bosniaks]. The painting was made as an illustration for a poem by Hungarian poet Janos Arany, says academic Dejan Medakovic in his history of Serb painters. So it’s not a painful reminder that toured the world, but an amateurish forgery and the worst possible abuse of children. It is the same as the stories about 30 dead babies in Vukovar and necklaces made of the eyes and bones of Serb children.

Medakovic’s book says that Predic intended to be moral and practical and provide examples of evil to prevent it or, in the case of children to show their unblemished innocence. “Vecernje Novosti” probably published the picture in an effort to point out evil (not prevent it) and be practical in mobilizing people. The only thing that is still unclear is why some more subtle technique wasn’t used, as well as a less famous illustration which cannot be recognized by anyone who has spent even a day in high school. Instead, we received another installment of lying in the national interest.

In December 1991, when the orphan was just 112, “Vecernje Novosti” published a long interview with Serbian President Slobodan Milosevic, a man often quoted in the daily. Milosevic was asked how an entire nation could be satanized in the international press which also spread lies about the just struggle of the Serbs, i.e. what they used to spread those lies and manipulate people. His answer: “Blackmail, bribery and disinformation”.

BETA — A preliminary identity of 162 persons, including ten children, has been determined based on DNA profiles, the Missing Persons Institute of Bosnia-Herzegovina has released.

Around 25 percent of the victims are women, including three girls aged from nine and half to 17. [See: Names of Bosnian Genocide Victims]

The oldest victims, whose remains were found in the lake, are women born in 1906.

Remains of two former Yugoslav People’s Army (JNA) recruits, Almas Ahmetspahić from Višegrad and Ermin Meštrovac from Jajce, were also found in Lake Perućac.

Two out of 19 Bosniak passengers of the Belgrade-Bar train who were abducted at Štrpce train station in February 1993 were also found in the lake – Serbian citizen of Bosniak nationality, Rasim Ćorić and Montenegrin citizen of Bosniak nationality Jusuf Rastoder.

160 of the identified victims are Bosniaks and two are Serbs.

The victims were found in more than 60 micro-locations in 30 villages in the municipalities of Višegrad, Rogatica, Srebrenica and Bajina Bašta.

The Missing Persons Institute of Bosnia-Herzegovina has announced that autopsy on the remains that were found in Lake Perućac in the summer of 2010 will begin next week.

Sarajevo — Utvrđen je identitet 162 žrtve rata u Bosni i Hercegovini čiji su posmrtni ostaci pronađeni u jezeru Perućac, a među njima je i desetoro dece.

BETA — Do sada je utvrđen preliminarni identitet 162 osobe na osnovu DNK profila, saopšteno je iz Instituta za nestale osobe BiH.

Među pronađenim žrtvama, oko 25 posto su žene, uključujući tri devojčice od devet i po do sedamnaest i po godina. Pronađeni su i posmrtni ostaci desetoro dece.

Najstarije žrtve koje su pronađene u jezeru su žene rođene 1906. godine.

U jezeru Perućac pronađena su i dva regruta bivše JNA koji su u toku 1991. godine upućeni na služenje vojnog roka u Kovinu i Prištini – Almas Ahmetspahić iz Višegrada, rođen 1972, i Ermin Meštrovac iz Jajca, rođen 1973.

Dva od 19 putnika voza koji je saobraćao od Beograda do Bara, a koji su oteti na železničkoj stanici u mestu Štrpci u februaru 1993. godine, pronađeni su u jezeru Perućac. Radi se o državljanima Srbije – Rasimu Ćoriću, i Crne Gore – Jusufu Rastoderu.

Od 162 preliminarno identifikovane žrtve, 160 su bošnjačke i dve srpske nacionalnosti.

Žrtve su pronađene na više od 60 mikrolokacija u 30 sela i zaselaka na području opština Višegrad, Rogatica, Srebrenica i Bajina Bašta.

Kako je saopšteno iz Instituta za nestale osobe BiH, sledeće nedelje trebalo bi da počne i obdukcija posmrtnih ostataka žrtava koje su u leto 2010. godine pronađene u tom jezeru.

Pročitajte i kompletno saopštenje Instituta za Nestale u PDF Formatu.

Imena preliminarnih žrtava Genocida u Višegradu koja su pronađena u Jezeru Perućac. 

]]> http://bosniagenocide.wordpress.com/2012/02/11/jezero-perucac-identifikovano-160-bosnjackih-zrtava-srpskih-ratnih-zlocina/feed/ 0 bosniagenocide Jezero Perucac http://bosniagenocide.wordpress.com/2012/02/11/srbima-smeta-istina-o-ratu-jer-su-se-naucili-da-lazu/ http://bosniagenocide.wordpress.com/2012/02/11/srbima-smeta-istina-o-ratu-jer-su-se-naucili-da-lazu/#comments Sat, 11 Feb 2012 19:44:43 +0000 Bosnian Genocide http://bosniagenocide.wordpress.com/?p=5592 Continue reading →]]>

Ako postoje dokazi o zločinu u “Silosu” zašto tolika nervoza i panika. Galamom i lažima se nije ništa postiglo u prošlosti pa tako neće moći ni sad, ni ubuduće. Naravno, onima koji se ponose kad im se kaže: “Mi Srbi lažemo da bi smo obmanuli sebe, da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno”, (Dobrica Ćosić), – smeta istina i oni se boje zato što misle da je svaki glas protiv laži, zapravo glas protiv njih samih.

MINA — Povodom neodmjerene i panične reakcije zastupnice SDS-a u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine Aleksandre Pandurević na hadžićku hutbu reisu-l-uleme (petak, 10.02.2012. g.), Služba za odnose s javnošću Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini izdala je saopćenje za javnost u kojem se kaže:

- O tome ko je “najveće zlo koje je zadesilo bošnjački narod” postoje živi svjedoci, žrtve srpskog genocida, kao i presude Haškog tribunala i Međunarodnog suda pravde u Hagu, te stoga Aleksandra Pandurević ne treba da se brine o bošnjačkom narodu nego o predstavnicima srpskog naroda da ponovo ne posegnu za etničkim čišćenjem i masovnim progonima i ubistvima Bošnjaka.

Najbolji dokaz da je hutba reisu-l-uleme u Hadžićima bila potrebna i da ima smisla je panična reakcija Aleksandre Pandurević i drugih srpskih političara. Ako postoje dokazi o zločinu u “Silosu” zašto tolika nervoza i panika. Galamom i lažima se nije ništa postiglo u prošlosti pa tako neće moći ni sad, ni ubuduće. Naravno, onima koji se ponose kad im se kaže: “Mi Srbi lažemo da bi smo obmanuli sebe, da utešimo drugog; lažemo iz samilosti, da nas nije strah, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju i tuđu bedu, lažemo zbog poštenja. Lažemo zbog slobode. Laž je vid našeg patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije. Lažemo stvaralački, maštovito, inventivno”, (Dobrica Ćosić), – smeta istina i oni se boje zato što misle da je svaki glas protiv laži, zapravo glas protiv njih samih, kaže se u saopćenju Službe za odnose s javnošću Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Podsjećanja radi, Aleksandra Pandurević je za Srnu komentirajući hadžićku hutbu reisu-l-uleme kazala: “Potpuno sam ostala bez teksta, jer mi ta izjava liči na poziv na novi sukob i ponovno činjenje zločina nad Srbima… Mislim da je Cerić najveće zlo koje je zadesilo bošnjački narod, jer njega ždere unutrašnja mržnja. Mislim da je Mustafi Ceriću najteže s njim samim i mogu samo reći: Pomozi mu Bože ne zna šta radi.”

Majke Srebrenice u Tuzli podsjećaju javnost na Genocid nad Bosnjacima.

Majke Srebrenice u Tuzli podsjećaju javnost na Genocid nad Bosnjacima.

Dnevni Avaz  – Ni veoma hladno vrijeme nije spriječilo srebreničke majke da, kao i svakog 11. u mjesecu, mirnim protestom u Tuzli upozore javnost na genocid koji se desio 11. jula 1995. godine.

-U prošloj godini nije otvorena nijedna nova masovna grobnica. Mi majke smo same skupljale kosti svoje djece, i zašto nas niko ne pita za lokacije. Ja imam osjećaj da je svima u cilju stavljanje tačke na priču o Srebrenici, kaže Hajra Ćatić predjednica Udruženja „Žene Srebrenice”.

Majke su današnjim protestom, kojem su se kao i uvijek pridružili i građani Tuzle, tražile hvatanje i brže procesuiranje odgvoronih za genocid u Srebrenici.

Majke Srebrenice u Tuzli podsjećaju javnost na Genocid nad Bosnjacima.

Majke Srebrenice u Tuzli podsjećaju javnost na Genocid nad Bosnjacima.

Arie Livne

Kabinet reisu-l-uleme o izjavi Arie Livne

Povodom izjave Arie Livne, savjetnika Milorada Dodika, za Dnevnik 2 RTRS od 25. januara, 2012. god., u kojoj je negirao genocid u Srebrenici, a u vezi sa pismom reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića predsjednici projekta „Aladdin” gospođi Anne-Marie Revcolevschi koji je pod pokroviteljstvom UNESCO-a i koji se bori protiv poricanja holokausta i svih oblika rasizma i netolerancije kroz njegovanje međukulturalnog dijaloga, posebno između muslimana i Jevreja, Kabinet reisu-l-uleme je izdao saopćenje u kojem se kaže:

Gospodin Arie Livne, koji se, pored toga što je savjetnik Miloradu Dodiku, predstavlja i kao specijalni predstavnik Svjetskog jevrejskog kongresa za bivšu Jugoslaviju, ima pravo savjetovati Milorada Dodika da negira genocid nad muslimanima Bošnjacima u Srebrenici, ali nema pravo negirati presude međunarodnog tribunala u Hagu, koji je nedvosmisleno utvrdio da su srpske vojne i policijske snage počinile genocid u i oko Srebrenice. Također, gospodin Arie Livne nema pravo negirati Rezoluciju Europskog parlamenta od 15. januara 2009. god. kojom se od članica Evropske unije i zemalja Zapadnog Balkana traži obilježavanje 11. jula kao Dana sjećanja na genocid u Srebrenici.

Gospodin Arie Livne ima pravo da se dodvorava Miloradu Dodiku i njegovim mentorima u Beogradu, ali nema pravo nanositi dodatni bol i patnju bošnjačkim žrtvama srpskog genocida. Savjetnik Milorada Dodika ima pravo ostvarivati ličnu korist, savjetujući svog poslodavca, ali nema pravo nanositi štetu žrtvama genocida, koji imaju pravo na duševni mir i na slobodu od širenja neistine o njihovom stradanju.

Gospodin Arie Livne ima pravo da se poziva na svoju osobnu žrtvu i na svoj osobni bol i patnju zbog holokausta, ali nema pravo negirati žrtvu i podcjenjivati bol i patnju Bošnjaka zbog genocida, jer niko nema monopol na žrtvu i niko nema monopol na bol i patnju. Umjesto što savjetuje Milorada Dodika da negira srebrenički genocid, kojeg su potvrdile sve relevantne međunarodne pravne institucije i osudile sve visoko moralne i intelektualne ličnosti u svijetu, gospodin Arie Livne bi trebao savjetovati Miloradu Dodiku da se pokloni žrtvama srebreničkog genocida i da se obaveže pred Bogom i svijetom da to zlo srpske vojne i policijske snage nikad i nikome neće više učiniti. To bi bio pravi savjet za Milorada Dodika i to bi mu bili pravi prijatelji, a ne Arie Livne, koji svojim neodgovornim i zlonamjernim savjetima gura Milorada Dodika, pa time i srpski narod, u živi pijesak iz kojeg se teško izlazi.

I na kraju, gospodin Arie Livne treba da zna da njegov savjet Miloradu Dodiku da negira genocid nad muslimanima Bošnjacima kojeg su počinile srpske vojne, paravojne i policijske snage nije i stav Svjetskog jevrejskog kongresa o čemu svjedoči zajednička izjava evropskih muslimanskih i židovskih lidera, među kojim je reisu-l-ulema dr. Cerić, u Briselu od 6. decembra, 2010. godine, u kojoj se između ostalog kaže:

-Židovi i muslimani su živjeli zajedno u relativnoj harmoniji i uzajamnoj razmjeni u vremenima u prošlosti – uključujući na evropskom tlu suživot u Andalzuiji u 11. stoljeću. Kada su Židovi izgnani iz Španije 1492. godine, nastanili su se u zemljama Osmanskog carstva, uključujući Bosnu i Hercegovinu, gdje je sačuvana Sarajevska Hagada u proteklih 500 godina, uključujući i to da je bila sklonjena i sakrivena od nacista od strane muslimana Bošnjaka. Doista, mi smo bili jedni za druge u vremenima iznimnih poteškoća i potreba: muslimani su pomogli da se spase Židovi u Albaniji, Bosni i Hercegovini, sjevernoj Africi i drugdje tokom Holokausta; dok su Židovi u Sarajevu ostali solidarišući se sa svojom muslimanskom braćom kada su potonji bili izloženi genocidnom napadu 1990-tih godina – kaže se u izjavi Kabineta reisu-l-uleme.