Svjedočanstva Zločina nad Bošnjacima 1992, Bošnjački Danak u Krvi

Cetnicko klanje neduznih seljaka, Bosnjaka i Hrvata, Masakr u Gornjim Kolibama kod Bosanskog Broda, 17. aprila. 1992.

Cetnicko klanje neduznih seljaka, Bosnjaka i Hrvata, Masakr u Gornjim Kolibama kod Bosanskog Broda, 17. aprila. 1992.

Bošnjački danak u krvi, Svjedočanstva zločina nad Bošnjacima 1992.

Naslovnica: Mersad Berber, Preporod, Zagreb, 1992

SPALJENO, POKLANO

Predgovor

Baš taka: Spaljeno i poklano. Zderano i sprženo. Iskasapljeno i sa zemljom sravnjeno.

To su riječi predgovora i pogovora neviđena srbočetničkog bijesa na bošnjačko meso i bošnjačku kost. Na hrvatske kuće i hrvatskog čovjeka u njoj. U Bosni, u Hercegovini.

Između korica ove knjižice, vjerojatno prve koja izlazi u huku jezive bosanske ratne priče, najsiroviji je materijal straha, pogroma, bljeskova noža nad ljudskim srcem, tekstualno i znanstveno neobrađen, nego onakav kako je zabilježen drhtavom rukom koja je slušala užas spašenih izbjeglica prispjelih do Zagreba. Ova je knjižica ispunjena prašinom i lomljavinom krhkih minareta, s čijih se stranica cijedi krv nevino zaklanih. Zabilježili su ih perom (ili kamerom) Edin Tuzlak, Fatima Kafedžić, Musadik Borogovac, Fuad Rekanović, Hasan Halidar Diab, Enver Brkić i brojni drugi mladici i djevojke – da se ne zaboravi, da ostane pisani trag koji će optužiti zločince i progoniti ih sve do kraja života. Mi je objavljujemo da je upamte djeca i odrasli. Tko ne bude pamtio, taj doista neće imati budućnosti.

Zaklan, u lisicama! - Masakr Bosnjaka i Hrvata u Gornjim kolibama (Bosanski Brod), 17. aprila. 1992.

Zaklan, u lisicama! - Masakr Bosnjaka i Hrvata u Gornjim kolibama (Bosanski Brod), 17. aprila. 1992.

Svjedočanstva na najneposredniji način govore o najnovijem genocidu nad bošnjačkim narodom. Stradavaju od istog neprijatelja, od istog četnika, od istog noža, u istom stoljeću, a u razmaku od samo pedeset godina! Stradavaju, jer se isti taj neprijatelj trudio da se njegov krvavi rukopis 1941-1945. izbriše, da neusporedivi zločini koje je izvršio u tom razdoblju, nad tim istim svijetom – ne dopru do čitanki, do knjiga, do sudišta. Novi bošnjački naraštaji tako nisu ni saznali za njih. Zato su novi bošnjački naraštaji morali ponoviti tragičnu sudbini svojih roditelja: zato se sada kolju tupim noževima na istom fočanskom mostu, na bijeljinskim ulicama, masakriraju u džamijama, bacaju u jame na stotine – i zaravnjavaju zemljom. I zaboravom?

Objavljujemo, da pamte djeca i odrasli. Tko ne bude pamtio, taj doista neće imati budućnosti, toga će čekati neki skriveni četnički nož u budućnosti.

Snimci zločina, Gornje Kolibe kod Bosanskog Broda, 17. aprila. 1992.

Snimci zločina, Gornje Kolibe kod Bosanskog Broda, 17. aprila. 1992.

Nesmiljeni zločini još bjesne i nitko im ne vidi kraja. Knjige o njima će tek početi izlaziti. “Rezultati” želje za Velikom Srbijom na račun Bošnjaka i Hrvata, koje po brojnosti žrtava i razorenih materijalnih dobara, Europa gotovo i ne poznaje, kasnije će svakako bili pouzdaniji od činjenica koje smo pribilježili u različitim datumima. U ovom trenutku, gotovo ni jedan nije točan. I kad bismo ih ispravili, dok dođu do tiskare svejedno će biti stari. Mrtvi se gomilaju i bojim se reći da ih je više nego ukupno stradalih i pobrojanih u Dedijerovoj knjizi o genocidu nad Bošnjacima u II. svjetskom ratu. Dedijer je došao do 200.000 mučenih, ubijenih, poklanih i iznakaženih naših sestara i naše braće.

Pamti! Gdje je prostor zaborava, tamo je carstvo smrti!

Genocid – nevina riječ stravična značenja, sada odzvanja cijelim svijetom. Ubiti gen, temelj u čovjeku; istrijebiti, uništiti narod “koji nije moj”, “koji neće da bude moj” – najjednostavnije je ali i najtočnije njezino tumačenje. Više nema ni jedne organizacije u svijetu koja nije jasno uvidjela pa i rekla tko je agresor a tko je žrtva. Poveljom Ujedinjenih naroda, koju su neki proglasili vrhuncem međunarodne pravde, iz koje je proistekla Konvencija o sprječavanju i kažnjavanju zločina genocida, preuzete su obveze da ga i sprječavaju i kažnjavaju. Krvnik pred očima cijelog svijeta kolje nevinu žrtvu. Toj žrtvi čak je zabranio i da se brani! Oduzeo joj elementarno pravo na obranu. Oduzeo joj je pravo na kupnju oružja kojim će spasiti jedino što joj je ostalo: kožu, glavu na ramenu!

Pamti to čovječe! Pa i Svevišnji kaže da se sam pripremiš za tren kobi koju ti neprijatelj u potajici priprema!

Krivična djela genocida, nad Bošnjacima, samo zbog toga što su to što jesu, neće nikada zastarjeti. Neće, kaže zakon – ako ih mi ne budemo iznovice zaboravili. A ako se zlu ne odupremo, isto je kao da smo u njemu sami sudjelovali, kao da smo rukama vlastitim svoje male sestre i majke jedine podavili.

Bosna i Hercegovina je preorana. Spaljena. Razorena. Najbolje što je bilo u narodu, i najdraže – poklano. Iskasapljeno i sa zemljom sravnjeno.

1. IX. 1992. Ibrahim Kajan

STRAVIČNE VIJESTI

Genocid
Bijeljina, 6. IV. – Osim tri člana Izvršnog odbora SDA Bijeljina, svi su drugi pobijeni! Najžešća je pucnjava i najviše ubojstava izvršeno u Velikom parku i ispred džamije Atije u Bijeljini.

Nakon posljednje teravije, kada su ljudi izlazili iz džamije, arkanovci su zaklali dva čovjeka a na ostale pucali ubijajući ih, tako da se narod u panici ponovno vratio i sklonio u džamiju. Potom su arkanovci u džamiju bacili bombu od čije su eksplozije stradali svi do zadnjega. Potom su arkanovci ušli u džamiju i obavili gnusno djelo: obavili su nuždu po leševima.

Poslije tog masakra, 40.000 građana bošnjačke nacionalnosti pobjeglo je iz Bijeljine i Janje prema Tuzli.

Bilten SDA

Zvornik grad užasa
Zvornik, 13. IV. – Dr. Asim Juzbašić, poslanik Skupštine BiH, tvrdi da je prema njegovim spoznajama ubijeno, podavljeno i poklano blizu 300 ljudi. To je broj za koji je rekao da pouzdano zna. Inače smatra da je broj žrtava znatno veći, spomenuvši da u naseljima s pretežno bošnjačkim stanovništvom – Beksuja, Vidakova Njiva, Zamlazi, Hrid – po ulicama još uvijek bespomoćno leže polumrtvi. Moli da se o tome obavijesti međunarodna javnost.

Nadalje je tvrdio da se po prostorijama “Sateksa” u Karakaju nalazi veći broj ubijenih koji su tu privedeni, a da se dio žrtava odvozi u Loznicu, kako bi se prikrili zločini. Navodno, napadači na Zvornik i dalje hapse građane i odvode ih u Karakaj.

Bilten SDA

U Foči “oslobodioci” ubijaju i pljačkaju
Foča, 25. IV. – Obilježje današnjih prilika u fočnskom kraju, daju akcije paravojnih formacija Srpske demokratske stranke i četnika u okolnim selima. Dobrovoljci iz Srbije i Crne Gore, zajedno s domaćim šovinistima i teroristima, krenuli su u akciju na bošnjačko stanovništvo pod geslom “traženja oružja”.

Desetine je domova spaljeno u Susjećanu, Rječici, Dedovu, Stivcu… U Susjećanu su ubijeni Mujo Jahić, Ibro Musanović i njegova nepokretna kćerka koja je izgorjela u kući, zatim Avdo Đuderija, njegova majka, Bego Jahić i Abdulah Đuderija. Prema riječima Fadila Đuderije, koji je izbjegao iz Susjećana, taj su zločin počinili četnici iz Srbije, a predvodili su ih neki susjedi srpske nacionalnosti.

U Foči je najveće zaprepašćenje i iznenađenje izazvalo, ne samo Bošnjaka, nego i većine Srba, paljevine i uništavanje vjerskih objekata islamske zajednice. Granatama su gađane znamenita Aladžu džamija, Musluk džamija, a od jučer je dokasno gorjela i Careva džamija. Sve te džamije spadaju u remek djela orijentalne arhitekture nastale u 16. stoljeću, i pod zaštitom su države. Carevu su džamiju napadači prethodno oskrnavili na vrlo primitivan način: na njezinu su munaru izvjesili srpsku zastavu, a preko džamijskog razglasa emitirali četničke pjesme.

Bilten SDA

Masakr u Sarajevu
Sarajevo, 27. V. – Najmanje 20 ljudi je poginulo, a 70 teško ranjeno u pješačkoj zoni u Ulici Vase Miskina, koju su u srijedu bombardirali srpski teroristi s Trebevića. Zločin se dogodio u 10.15 sati, kada su na oko 200 građana, koji su stajali u redu za kruh, ispaljene tri granate kalibra 82 mm. Za masakr se optužuje ratnog zločinca generala Mladića i njegove trupe, a Štab TO ujedno tvrdi da je riječ o izdaji, odnosno “petoj koloni koja je agresoru točno označila mjesto s najgušćim kretanjem civila”.

U srijedu se sastalo Predsjedništvo Bosne i Hercegovine, koje je odlučilo poslati zahtjev Vijeću sigurnosti UN za vojnu intervenciju u BiH. Razlozi – nastavak agresije, ubijanje nevinih civila, bombardiranje rodilišta, te posljednji masakr u Ulici Vase Miskina.

Vjesnik, 28. V. 1992.

Otkrivena masovna grobnica u Mostaru
Mostar – U prigradskom naselju Sutina otkriveno je masovno stratište civila hrvatske i bošnjačke nacionalnosti! Na samo tri kilometra od središta netom oslobođene lijeve obale grada, u smjeru sjevera uz prometnicu Mostar -Sarajevo, uzdiže se novonastalo brdo. Sastavljeno je od ljudskih tijela i zemlje.

Čitav gornji sloj zemlje je utaban gusjenicama bagera i tek pogled na sam rub te uzvisine visoke sedam-osam metara, dugačke i široke oko dvadesetak, daje nam naslutiti što krije zemlja ispod naših nogu.

U paničnom bijegu tzv. srpska vojska nije uspjela do kraja sakriti tragove genocida, tj. u potpunosti zemljom pokriti način provedbe suludog plana o etnički čistim teritorijima. Cijelom jednom stranicom ovoga umjetnog brda iz zemlje vire dijelovi ljudskih tijela. Užas. Za samo desetak sekundi, koliko svaki normalan čovjek valjda može imati snage da gleda tijela polomljena teškim bagerima, vidi se pri vrhu strane oguljena lubanja kako viri iz zemlje, dok su na samom dnu tri cijela, nezatrpana beživotna ljudska tijela. Svi su u civilnoj odjeći.

Biološko-kemijske procese raspadanja pojačava nesnosna hercegovačka žega. Stravičan prizor, vrelina, smrad i suze u očima koče svako razmišljanje osim o jednom: koliko ima tih nesretnika pod zemljom po kojoj hodamo. Visina je sedam-osam metara.
Samo zadnji dan iz Zalika (dijela Mostara koji je bio pod okupacijom), doveli su 70 ljudi, kaže nam uplakana žena čija je kuća stotinu metara od mjesta genocida. “Sina sam izgubila, muža su mi odveli… Ništa ne znam, ne pitajte me kako se zovem jer ni to ne znam!”

Preživjela je jer se krila i spavala u okolnim voćnjacima i šumi. Karadžićevsko-mladićevski koljači izvršavali su naredbu svojih pretpostavljenih noću. Kao pravi vampiri i vukodlaci.

“U noći 12. na 13. lipnja (juna), počeli su nešto prije pola noći i do zore su odjekivali pucnjevi”, jedva progovara žena iz susjedstva “brda smrti”, koja nas stalno preklinje da je povedemo sa sobom na desnu obalu, jer na sadašnjem mjestu ne želi više živjeti. Noć poslije, reče nam, čuli su se također pucnji, ali po malo zagušeni motorima snažnih bagera. I tu noć su vampiri koji sebe zovu “vojskom srpske republike BiH” ubijali i prikrivali tragove zločina – do zore.

Čini se kako je pronalaženjem ovoga stratišta ogdonetnut “misterij” kamo su SDS-ovi teroristi nakon svakog poraza na bojnom polju Mostara, odvodili brojne civile hrvatske i bošnjačke nacionalnosti, koji nisu uspjeli na vrijeme pobjeći u zagrljaj nepokorene desne obale.

“Proklet bio tko pusti ovu zumru (ološ: turcizam) preko Drine”, jedina je kletva što izusti uplakana žena.

“Sve su to činili susjedi. Mog muža je prvi susjed odveo. Ne znam ništa za njega. Možda je i on tu, izusti okrećući glavu u smjeru suprotnom od stratišta.

Ovi naši borci kažu da u katoličkom groblju ima još pet leševa. Četiri muška i jedan ženski. Glave im odvojene od tijela, tresući se u jecaju i bespomoćnom grču veli nam susjeda “brda strave”.

To je prvo stratište u BiH koje više ne nadgledaju Miloševićevi i Karadžićevi plaćenici i na koje slobodno može doći sva svjetska javnost da se uvjeri tko to, kako i zbog čega ratuje u BiH.

Možda te gospoda što zastupaju tezu o “jednakoj odgovornosti svih sukobljenih strana za rat”, shvatiti koliko griješe. Ali za stotine ili možda tisuće ili možda desetke tisuća Fočaka, Višgrađana, Bijeljinaca, Sarajlija… već je kasno.

Spomenimo još da smo s obje strane prometnice što vodi prema stratištu u Sutini vidjeli leševe muškaraca i žena, onih koji su srbočetnički vampiri usmrtili usput.

Ermin Krehić, Novi Vjesnik 26. VI. 1992.

Ubijeno 3.000 civila
Tuzla – Potresni podaci što ih je iznio Predsjednik Predsjedništva općine Zvornik Izet Mehinagić na konferenciji za tisak u Tuzli, ostat će zapisani i zapamćeni kao najveći genocid nad bošnjačkim i hrvatskim narodom koji se ikada dogodio na području zvorničke općine. Dvomjesečna srpska okupacija Zvornika donijela je tragičnu bilancu. Prema pouzdanim procjenama, na okupiranim područjima te općine, ubijeno je oko 3.000 civila.

Uz Zvornik, gdje je ubijeno oko 500 osoba, masovna strijeljanja i klanja izvršena su i u selima Snagovu, Kostjerevu, Grbavci, Glumini, Jusićima, Kobilićima, Đulićima i drugima. Četničke zločine otkriva i nekoliko masovnih grobnica, kao što su Kazambašća u Zvorniku, Ramin Grob kraj Glumine, Duvnica u općini Kalesija, gdje je bilo jako četničko uporište, te Amajići u općini Mali Zvornik (Srbija). Danonoćno su četnici i njihovi pomagači rovokopačima pripremali jame kao masovne grobnice za poubijano stanovništvo u toj općini.

Večernji list, 9. VI. 1992.

Umoreno oko 5.000 civila
Tuzla – Iz Brčkog je u petak došla i jedna užasavajuća vijest. Po priopćenju Kriznog štaba brčanske općine Luka Brčko, čiji je cijeli kompleks pretvoren u logor smrti, u proteklih je 57 dana okupacije umoreno 4.000-5.000 civila. Po broju žrtava Brčko je zacijelo najstradaliji grad u BiH (I. N.)

Novi Vjesnik, 28. VI. 1992.

Svjedočanstvo o pokoljima
Goražde – Drina je sve krvavija. Ni jedna bošnjačka kuća nije ostala cijela, opljačkane su i spaljene, a Bošnjaci, najvećim dijelom starci, koji nisu htjeli ostaviti svoje ognjište, otjerani su u logore. Od zvjerstava objavljujemo samo nekoliko koja su potvrđena. Na granici Foče i Goražda, Drina je izbacila leš Hasana Traka. Imao je vezane ruke i prerezan vrat. Leš je identificiran na temelju osobne iskaznice nađene u džepu.

Kod sela Vranića pronađen je muški leš u raspadanju, glave iznakažene, a lubanje izbušene mecima. U tijelu (visine 170 cm) u predjelu grudnoga koša vidljive su četiri prostrijelne rane dum-dum mecima.

Kod mosta u Otanici pronađen je leš muškog djeteta veličine 70 centimetara. U predjelu prsnog koša s lijeve strane vidi se više ubodnih rana.

Zbog čestih gubitaka koje im nanose branitelji, četnici kolju za odmazdu bošnjačko stanovništvo. Iz sela Trnovca i Broda na Drini kod Foče, četnici i stanovnici toga sela Nebojša Janković, Novislav Đajić, Slavko i Špaco Paprica, Ljubiša i Mladen Ostojić, Grujo Kovačević i Igor Jegdić, odveli su svoje susjede Halima, Muju i Šabana Čedića, Nedžiba Džina, Sulju Lagariju, Ermina i Sulju Mujanovića, Dževada, Edhema, Ferida i Hamdiju Bećković, kao i Esada Mujanovića na most na Drini. Zajedno s četnicima iz Crne Gore, koje je vodio Vojko Janković, strijeljali su ih; 26-godišnji Esad Mujanović uspio je skočiti sa 25 metara visokog mosta u Drinu i roneći i plivajući spasio si je život. Skrivajući se od četnika, uspio je proći opasnih 20 kilometara i doći do Goražda.

To je samo nekoliko slika o zločinima srpskih i crnogorskih četnika, koji dobivaju – prema izjavama zarobljenika – 500 DEM dnevnice ako se vrate živi iz akcije. Iz Goražda se upućuje apel za apelom, a sve je manje povjerenja i u Boutrosa Ghalija, EZ i UNPROFOR, kojima je Goražde terra incognita.

N.U. Večemji list, 17. VII. 1992.

Zaklanu djecu bacaju u Drinu
Višegrad – Na području višegradske općine jučer se ponovno oglasilo agresorsko topništvo, ali s nešto manjom jačinom, javio je Radio BiH, navodeći da se ruše civilni i gospodarski objekti i gađaju zapaljivim mecima s velike daljine. Niz rijeku Drinu, kako je javio radio, plovi više leševa koji završavaju u Drinskom jezeru. Prekjučer su izvidnice branitelja vidjele četnike kako bacaju bošnjačku djecu s mosta na Drini, javio je isti izvor.

Večernji list, 24. VII. 1992.

Pokolj Bošnjakinja
Mostar – U Mostar je u utorak stigao jedan mještanin iz okolice Konjica, jedini preživjeli svjedok stravičnog masakra koji su u selu Borcima počinili četnici nad bošnjačkim življem. Prema njegovom kazivanju, četnici su na najbrutalniji način likvidirali 19 Bošnjaka, pretežno žena.

Dž. Kolukčija Oslobođenje, Zenica-Split, 27. VII. 1992.

Četnici pobili 2.000 Bošnjaka
Prijedor – Srpske terorističke postrojbe su na području okupiranog Prijedora 19. srpnja (jula) masakrirali i ubili 2.000 civila bošnjačke nacionalnosti, javio je Radio BiH, pozivajući se na podatke koji su dojavljeni radio-vezom iz Službe za informiranje Prijedora.

Prijedorska sela Kozarac, Rakovšćani, Bišćani, Ljubija i Rizvanovići su zapaljena, a tom prilikom četnici su silovali Bošnjakinje, a potom ih ubijali. Isti izvor javlja da se više od 20.000 muškaraca nalazi u nekoliko koncentracionih logora, te da od gladi i bolesti dnevno umire i do 15 ljudi.

Oslobođenje, Zenica-Split, 27. VII. 1992.

U srpskim koncentracionim logorima ubijeno više od 60.000 ljudi

Sarajevo – Prema podacima od 26. VII. 1992. u registrirana 92 logora u Bosni i Hercegovini te u 11 logora u Srbiji i Crnoj Gori, u kojima su zatočeni građani BiH, ubijeno je više od 60.000 ljudi, pretežno ošnjaka, priopćio je Ured za informiranje Vlade Bosne i Hercegovine.

Kroz logore je prošlo oko 260.000 ljudi, a zatočenih je oko 130.000. U logorima je lakše i teže ozlijeđenih više od 200.000 osoba.

Večernji list, 9. VIII. 1992.

LOGORI

KONCENTRACIONI LOGORI ZA BOŠNJAKE
Odgođeno suosjećanje svijeta

Koncentracioni logori iz Dnevnika Ane Frank ili filma ranog djetinjstva Deveti krug – mislili smo – nikad se i nigdje na svijetu neće ponoviti.

Koncentracioni logor uporno stoji u svijesti čovječanstva kao najveća moralna mrlja koju je samo sebi ljudsko društvo, civilizirano društvo, priskrbilo, i nažalost – dopustilo sve do dana današnjeg da nas sve zajedno vežu bodljikave logorske žice. Unutar žica nema ništa što se može usporediti s čovjekom i nazvati ljudskim. To je samo užasni, bolni prostor, crna rupa svemirske nemoći čovjeka u ratu: uhićeniku se najčešće dešava ono što se susreće u najgrubljim horror pričama, snovima punih jezivih mora od kojih dah zastaje – ili prestaje.

Koncentracioni su logori, kažu poučne knjige, mjesta masovne konfinacije (confinium – granica; dakle određeno mjesto neslobode, zatočno mjesto) civilnog stanovništva, koje se po organizaciji i položaju zatvorenika ne razlikuju bitnije od običnih robijašnica.

Zatvaranje u logore – na neodređeno vrijeme – vrši se po pravilu bez redovnog sudskog postupka na temelju odluka vojnih ili policijskih vlasti koje raspolažu u tom pogledu “diskrecionim ovlastima”. Konfiniranje često i nije individualno nego se proteže na čitave kategorije stanovništva.

U logorima koji su niknuli na prostoru Bosne i Hercegovine u organizaciji srpske četničke horde, ta je kategorija u golemom broju zatočenika istovjetna – ona je bošnjakinja. Iza Bošnjaka, po broju uhićenika svakako su Hrvati.

Uvođenjem koncentracionih logora označava prelazak – kaže Enciklopedija -na metode vladanja masovnim zastrašivanjem i terorom. Tom su se institucijom prvi poslužili Englezi u Burskom ratu (1889-1902), a najzloglasniji su, mada se zločini ne mogu i ne smiju uspoređivati, fašistički koncentracioni logori za Židove.

Najgori su oni logori koji se jave, kao sada, iz prošlosti. Ta pojava zapanjuje čovječanstvo, mada ne na svakom mjestu podjednako. Ono, tek što je pomislilo da se nikad više neće javiti, da će kolektivna sramota globalnih razmjera biti napokon pokopana, gle! – Sotona izranja iz “srpske kulture postmoderne” u sred nježne, profinjene, kultivirane Europe. A u logorima bosanski Bošnjaci, potomci jedinog naroda na svijetu koji je uz ime ponosno isticao epitet koji su mu drugi dali: DOBRI BOŠNJANI!

Spisak koncentracionih logora (s kraja VI. mjeseca 1992!) koji slijedi, nije dopunjen novim spoznajama o njihovu broju, novim kolonama zatočenika koji su prolazili (i još prolaze) kroz patnje i pakao od kojih se nebrojeni nikada više neće pojaviti među nama, nije dopunjavan kažem, iz razloga potpuno prostoga. Ovakav, kakav jeste, bio je nuđen izvorima medija mjesec dana prije nego što je svijet “saznao” za njih. Odgođeno suosjećanje svijeta netko je zaustavljao. Samo da je koju minutu prije CNN počeo emitirati svijetu slike zbog kojih mnogi nisu mogli zaspati, možda bi patnja bila bar malo ublažena, možda bi manje djece bilo silovano ili obezglavljeno. Ali, logori još uvijek postoje. Mijenjaju (samo) scenografiju.

Sarajevo
Kazneno-popravni dom Butmir: sabirni koncentracioni logor. Zatočenike, nakon istražnog postupka pod užasnim torturama u kojima sudjeluju arkanovci, šešeljevci, “Beli orlovi” i drugi četnici iz Srbije i Crne Gore, odvode na Pale, Sokolac ili u vojarnu u Lukavici.

Kroz Butmir je prošlo najmanje 30.000 bošnjaka iz Dobrinje, Hrasnice, Ilidže i susjednih naselja. Hvatani su po stambenim naseljima. Logoraši su pretežno žene, osobe starije od 60 godina, a pouzdano se zna da je među uhićenicima znatan broj malodobne djece ispod jedne godine starosti.

Ubijen je neutvrđen broj ljudi. Gotovo svi su podvrgnuti mučenju, glađu, žeđu, a redovito su pretučeni. Za te zatočene civile, uhićene na ulici ili u vlastitoj kući, traži se razmjena za četnike zarobljene u borbi. U izvještajima se podvlači da su razmjenom oslobođeni ljudi, danas beskućnici, žive u najvećoj bijedi i sve češće traže utočište u bolnicama, najčešće u psihijatrijama.

Vojarna u Lukavici: sabirni koncentracioni logor. U njemu se najčešće tretiraju stanovnici vojarni susjednog naselja Dobrinja.

Bivši Studentski dom na Vracama: koncentracioni logor u kojem su zatvorenici građani pokupljeni s ulica okolnih naselja, osobito Grbavice.

U istražnim postupcima četničkih krvnika, neki su zaklani. Zločini se pripisuju pripadnicima “srpskog MUP-a”, a isljednici su s Pala i četnici iz Sokoca. Ističu se i domaći četnici.

Računa se da je kroz ovaj zatvor prošlo više od 27.000 ljudi, od kojih je 500 na najsvirepiji način ubijeno ili u mučenju umrlo. S ovog je mjesta odvedeno 39 Bošnjaka na Romaniju na kojima su se četnici učili vještini klanja. Umrli su u neusporedivim mukama.

Vojarna u Semizovcu je osobit koncentracioni logor za Bošnjake Vogošće i okolnih naselja, posebice sela Svrake i Sovrle. Svi su stanovnici tih naselja bili ili su još zatočenici te vojarne. U njoj je 7.000 logoraša.

Nekoliko stotina je pobijeno ili umrlo od gladi ili u mučenjima. Svjedoči se da u trenucima kada se privede više novih uhićenika nego su kapaciteti vojarne, smještaju ih u garaže sela Krivoglavci i u bunker iz drugog svjetskog rata.
Buffet “Kod Sonje” u Vogošću također je pretvoren u sabirni logor za Bošnjake Vogošća i Semizovca. U njemu se, po zločinačkoj djelatnosti, posebno izdvaja Jovan Tintor sa svojim četnicima.

Bratunac
Na nogometnom igralištu “Bratstvo” u Bratuncu, drži se u ropstvu između šest i sedam tisuća Bošnjaka. Četnici SDS su 10. VI. 1992. stjerali stanovnike grada i okolnih sela unutar njegovih zidova, pretvorivši ga u klasični koncentracioni logor. Starije osobe, žene i djecu su nakon pažljiva odbira, protjerali prema Šekovićima, a mlađe muškarce zatočili u mjesnoj osnovnoj školi Vuk Karadžić. Škola je najozloglašenije mjesto stravičnih mučenja. Tako su primjerice nakon teškog mučenja zaklali bratunačkog glavnog imama Mustafu ef. Mujkanovića i s njim, tijekom jedne jedine noći, još 200 muškaraca.
Na razne je načine dosad likvidirano više od 2.000 Bošnjaka, među kojima je bilo masakrirano više od 500 ljudi. Leševi se spaljuju ili bacaju u Drinu da bi se razmjeri genocida prikrili.

U tom je logoru zabilježen slučaj uzimanja krvi logorašima i njezino transportiranje u Srbiju. Nakon tog postupka, logoraši su umirali polaganom i mučnom smrću.

Višegrad
Kroz bivšu višegradsku Stanicu milicije prošla je većina gradskog stanovništva i seljaka iz okolice. Tu se zatvorenici bjesomučno prebijaju, muče glađu i žeđu. Pod trajnim su psihološkim pritiskom, s obzirom da svakoga dana odvajaju po najmanje pet uhićenika i odvode na stratište. 11. VI. Ubijeno je sedam Bošnjaka kod tvornice “Varda”, a dva-tri dana kasnije još 22.

Istim je slijedom dosad pobijeno, na takav i neki drugi, još okrutniji način, više od 1.000 Bošnjaka.

To nije jedini logor. U Višegradu su to i hoteli “Bikavac” i “Vilina vlas”, u kojima se nalazi nekoliko desetina Bošnjakkinja, među kojima su i djevojčice između 14 i 16 godina starosti, podvrgnute najgnusnijim iživljavanjima.

GLAS OČEVIDACA (I. dio)

PRVO SU POSTAVILI BARIKADU

Izbjeglica iz Zvornika:
Ime i prezime: (podaci arhivirani)
Datum rođenja: 1. VIII. 1956.
Mjesto rođenja: Zvornik
Nacionalnost: Bošnjak
Zanimanje: vozač
Bračno stanje: oženjen, otac troje djece

Dana 6. aprila 1992., pripadnici SDS postavljali su barikadu u mjestu Meterize. Barikada je postavljena u 21.30 sati. Radnici koji rade u Karakaju, tu veče nisu mogli otići na posao i vraćeni su kućama. Drugog dana, izašao sam na ulicu i primijetio da se užurbano pakuju i sele stanovnici srpske nacionalnosti. Nastao je nemir među Bošnjacima i tog je dana u 19 sati oformljen Krizni štab grada Zvornika. Javljeno nam je da će grad biti napadnut, ako se ne udovolji zahtjevima SDS-a. Šef Kriznog štaba za odbranu bio je Muhamed Avdi Čaušević. Cijelu noć, od 7/8. aprila građani su probdjeli na ulicama, slušajući vijesti Radio-Beograda. U vijestima je oko 24 sata objavljeno da Zvornik s okolnih brda napadaju “zelene beretke” i to svim raspoloživim sredstvima. Tu noć, tvrdim, nije ispaljen ni jedan metak ni s jedne ni s druge strane, a tvrdim da nije postojala ni jedna “zelena beretka” u gradu niti van njega.

Ujutro 8. aprila u 8.30 sati s barikada su se začuli pucnji iz pješadijskog oružja. Pucnjava je trajala sve do podne, kad je jedna granata iz teškog naoružanja bačena na grad. Poslije toga, stanovnici su uplašeni počeli bježati prema Kuli-Gradu. Tada je iz Srbije, tačnije mjesta Krečana, gađano civilno stanovništvo iz snajpera. S mjesta gdje je bila locirana tenkovska jedinica JNA, počela je paljba iz teškog oruđa. Cijelu noć 8/9. aprila padale su granate na grad što je isključivo činila JNA. Stanovništvo

Zvornika, oko 4000 do 5000 ljudi, počelo se povlačiti prema Kuli-Gradu. Za to vrijeme je otprilike još toliko ljudi ostalo u gradu, jer se više nisu mogli povući. Sve ova stanovništvo, koje se nalazilo u zbjegu, cijelo vrijeme je gađano snajperima iz Srbije. Znam da je tada ranjen Suad Mehmedović, naš komšija i mladić, sin Džemala Musića, poznat po nadimku Rokan, koji je dobio metak u prsa, a kasnije izdahnuo. Budući da sam od početka bio među braniteljima, ponovno sam sišao u grad s pedesetak ljudi, kako bismo nastavili s odbranom grada. Tada je počeo opći artiljerijski napad na sve dijelove grada. Najviše je stradalo naselje Bekšija, koje je tučeno do jutra. Branitelji su ponovno bili prisiljeni povući se na Kulu-Grad.

Pri povlačenju sam vidio grupu od oko dvadeset i pet četnika, koji su se preko hidroelektrane uvukli u grad, tačnije u naselje Hrid, gdje je po očevicima, također, izvršen zločin. Što se tiče mrtvih, vidio sam radnike s benzinske pumpe, Safeta i Hajru, koji su ležali mrtvi na zemlji, a tu je bio i Amir, poznatiji kao Svirač. Ujutro 9. aprila već smo bili na Kuli, a tada su na naše položaje započeli artiljerijski napad, jer su znali da su s braniteljima Zvornik napustili mahom žene i djeca. Granate su dolazile iz pravca hidroelektrane, pa se stanovništvo uskoro moralo evakuirati s Kule, prema Snagovu i Liplju. Tu je bilo četiri do pet hiljada ljudi. Dio branitelja je vodio zbjeg, dalje od Zvornika, kroz šume i pod stalnom vatrom. Seljaci iz Snagova i Liplja su nam pomagali, tako što su transportirali stanovništvo kolima i traktorima, prema selu Caparde, te prema Kalesiji. Druga je grupa otišla prema Tuzli.

Čim je vojska saznala za zbjeg, tenkovima je prekinula komunikacije prema Capardima, tako da je ostalo dosta ljudi koji nisu mogli otići na sigurno. Tvrdim da je najveći zločin izvršila Jugoslavenska armija, bombardirajući kuće u kojima su bili civili, a zatim arkanovci i četnici, koji su ubijali one što su ostali u kućama. Najviše su stradala bošnjačka naselja Hrid, Zamlaz i Tabaci. Po zgradama su bili skriveni neki Srbi, pa su vjerovatno zbog toga poštedjeli tad dio grada.

Poznato mi je da su četnici skupljali ljude kraj bolnice, zatim su iz već dobrim dijelom opljačkanih trgovina donosili hranu , što je snimila i TV Beograd. Time su željeli pokazati kako srpska vojska brani civile, a za to vrijeme su pljačkali i haračili po kućama. Dolazili su kamionima i odvozili sve što se moglo odvesti, ništa nisu ostavili.

Što se tiče maltretiranja i ubijanja djece, znam da su pobili neku djecu u Tabacima, a ubili su i Sabita šofera, ženu mu i dva sina. Mom komšiji Rami dali su pušku da puca na civile, a kad je odbio, bio je ubijen. Inače, branitelji su u Zvorniku ubili četničkog majora, jednog od Arkanovih zamjenika, pa je sam Arkan tražio razmjenu: tijelo majora za civile.

Kasnije smo čuli na TV Beogradu, da je major sahranjen uz najviše vojne počasti. U dnevniku engleske televizije.objavljeni su snimci TV VISNEWS gdje je rečeno da je izvršen zločin nad Bošnjacima Zvornika, te da oni bježe iz grada. Istu tu snimku sutradan je emitirala TV Beograd i objavila da je izvršen pokolj nad Srbima i da Srbi bježe iz Zvornika. Evropski promatrači su krenuli prema Zvorniku, ali su kod Snagova zaustavljeni od srpskih jedinica i vraćeni. Pitam se, ako su stvarno ubijani Srbi u gradu, zašto Jugoslavenska vojska i četnici ne dopuste strancima i službenim organima da uđu u grad. U vrijeme napada na Zvornik, penzioner i bivši partijski radnik, po nacionalnosti Srbin, Ljubinko Mičić, oglasio se na Radio Zvorniku preko Radio Sarajeva, prilikom čega je rekao da su u grad upali šešeljevci i arkanovci. To je bilo 9/10. aprila. Isto tako javio je i doktor Muhamed Jelkić, koji je rekao da ga više ne pitaju za Zvornik, već da pomognu ako mogu. Inače, doktoru Jelkiću se izgubio svaki trag. Ljubinko Mičić je još rekao da su četnici upali u grad da izvrše genocid nad bošnjačkim stanovništvom i malo je vjerovatno da je i on danas živ. Spikerica Radio Zvornika, Gordana Imširević-Mandić obavijestila je građane da je Zvornik napadnut od Jugoslavenske vojske i pozvala narod na obranu. Ni za nju više niko ne može reći da je živa. Poznata je stvar, da su staru zvornišku džamiju minirali i srušili joj minaret, a s nove džamije su preko razglasa puštali četničke pjesme i na njoj izvjesili srpsku zastavu.

UPALI SU U GRAD I POČELI KLATI

Razgovor s bračnim parom, izbjeglicama iz Zvornika:
(Svi osobni podaci arhivirani)

- Kada su započeli tragični događaji u Zvorniku?

Započelo je 7/8. aprila, odvajanjem srpskog MUP-a od bošnjačkog i postavljanjem barikada od strane Srba. Barikada je postavljena u mjestu Meterize, na ulazu u Zvornik, s bosanske strane. Tada je počela pucnjava između srpske TO i MUP-a, te branitelja Zvornika, golobradih mladića, koji su ostali odani bošnjačkom dijelu MUP-a. Branitelji su raspolagali neusporedivo lošijim naoružanjem, uglavnom starim puškama tip M-48. Pucnjava je započela 7. aprila navečer, mada je još 5. aprila bilo naznaka da bi se takvo što moglo dogoditi.

– Da li je i prije bilo takvih i sličnih provokacija?

Jeste, i to prilikom održavanja mirovnog skupa u Zvorniku, 5. aprila u organizaciji Stranke reformskih snaga BiH, na kojem su sudjelovali građani i srpske i bošnjačke nacionalnosti. Incident je izazvao Zoran Jovanović, komandant oružanih snaga srpske milicije, kojeg je Arkan nedavno unaprijedio u čin pukovnika, zbog zasluga prilikom borbi u Zvorniku (prema TV Bgd). Jovanović je došao s grupom svojih ljudi, kako bi demonstrirali silu. Osim toga, još prije tri mjeseca došli su rezervisti iz Srbije u područje Čelopeka i Karakaja, nedaleko od Zvornika. No, oni nisu dolazili u Zvornik, tako da u samom gradu nije bilo pucnjave.

– Da li je u gradu bilo pucnjave sa strane bošnjačkog stanovništva?

Ne! Nikad ni metak nije bio ispaljen.

- Možete li još nešto reći o incidentu na tom mirovnom skupu održanom 5. aprila?

Zoran Jovanović je inače došao iz Valjeva u Zvornik i tu je proveo najljepše dane života u druženju s Bošnjacima. Po zanimanju je građevinski tehničar i ima oko pedeset godina. Ne znam tačno što je učinio na skupu, ali znam da mu je narod vikao: “Ubico!” Osnova takvog revolta naroda bili su događaji u Bijeljini.

- Da li je i on bio u Bijeljini?

To ne bih znao reći, ali znam da je vodio određene vojne formacije rezervista u Zvorniku, a njih je tu bilo najmanje pet do 5000.

- Da li se ipak nakon toga pretpostavljalo da će doći do sukoba u Zvorniku?

Srbi su to znali, zato su i iselili iz Zvornika 6. aprila, dan prije sukoba. Od ukupnog broja stanovnika Zvornika, Srbi su činili 35 posta, a poslije ovog iseljavanja nije ih ostalo niti jedan posta. Inače, Zvornik je brojao oko 18.000 ljudi, a Srbi su činili jednu trećinu, dakle oko 6.000. Još u novembru prošle godine, milicija zauzima položaje sa srpske strane Drine, gdje su bili stacionirani tenkovi i to na tranzitnom putu Loznica -Zvornik, dok su s bosanske strane bili vojni tenkovi i mitraljeska gnijezda. Preko mosta, na srpskoj strani, bili su stacionirani grudobrani u razmaku od petnaest metara. Vojska je uz Drinu, s jedne i druge strane, posjekla drveće, u dužini od 150 do 200 metara, vjerojatno da bi imala bolji pregled terena.

– Recite mi tko je, dakle, počeo prvi pucati u Zvorniku?

Kao prvo, Bošnjaci nisu imali nikakvog povoda za pucanje, jer je prema Srbima razvijen komšijski odnos i vjerovalo se da do ne može doći. Razlozi pucnjavi ipak leže u odvajanju srpskog dijela MUP-a od dotad zajedničkog organa, zatim postavljanja barikada, što je konačno dovelo do toga da Srbi počnu prvi pucati na većinska bošnjačka naselja u Zvorniku. Prva je granata sa srpskog položaja Lisičnjak pala na kuću Srbina Pere “Fotografa”, najvjerojatnije greškom. To su htjeli iskoristiti da bi poslije mogli reći kako Bošnjaci gađaju srpske kuće. S druge strane, Srbi su bili izvrsno naoružani od vojske, a čak pet do šest mjeseci prije sukoba, počeli su s vježbama u okolici Zvornika. Za tu obuku znali su svi – i Bošnjaci i Srbi. Za razliku od njih, Bošnjaci nisu imali ništa više od poluautomatskih pušaka. Branitelji su doista bili golobradi mladići koji nikome nisu ništa nažao učinili. TV Beograd emitira da su u Zvorniku “zelene beretke” ili “Bošnjački fundamentalisti”, ali ja zaista “zelene beretke” nisam vidio u gradu. Inače, sam sukob je izbio 7. aprila uvečer. kad su se čuli puščani i mitraljeski hici. No, 8. aprila navečer, počeli su pucati topovi i minobacači Jugoslavenske vojske s položaja u Karakaju (Srbija). Bošnjaci su se branili s onim što su imali, borili su se izuzetno hrabro i srčano, a prvi dan borbi uhvatili su devet arkanovaca. Srbi su tijekom dana pokušavali izvršiti nekoliko pješadijskih napada, ali su uvijek bili odbijeni. Grad je napadalo pet do 6000 četnika, a Zvorničana branitelja je bilo oko 150 naoružanih, s tom razlikom što su imali bolje pozicije od napadača.

– Da li je stanovništvo na početku sukoba počelo bježati?

Devedeset posto bošnjačkog stanovništva ostalo je u gradu, no kada su otpočeli žestoki artiljerijski napadi tenkovima, topovima, minobacačima i kad je obrana samoga grada postala besmislena, bošnjačko je stanovništvo zajedno s braniteljima krenulo na Kula-Grad (staru srednjovjekovnu utvrdu, koja je iznad samog Zvornika, tristo do četiristo metara nadmorske visine). Inače, kuće u Zvorniku nemaju podrume, ali ih imaju zgrade (zgrade 14, 15 i 16). Ja sam takođe bio u jednom takvom podrumu, skupa s pedesetak ljudi, većinom ženama i djecom djecom, jer sam teško bolestan i nisam se mogao pridružiti braniteljima. U jednom trenutku sam izašao u čaršiju da vidim što se zbiva, dok su mi žena i djeca još od prije ostala kod kuće. Kada sam se htio vratiti njima u kuću, više nisam mogao zbog jake artiljerijske vatre, tako da sam sklonište morao potražiti u najbližoj zgradi, gdje sam kasnije i zarobljen od arkanovaca.

– Što se dešava nakon povlačenja branitelja na Kulu-Grad?

U grad upadaju vojni tenkovi, zatim arkanovci, šešeljevci, srpski MUP, TO i četnici koji okolo već kolju i ubijaju.

– Da li Vi sigurno znadete da je bilo ubijanja civila?

Bio sam očevidac dvojice ubijenih koje sam vidio, i to samo u krugu od sto metara od mjesta gdje sam zarobljen do mjesta gdje su nas postrojili. Jedan je dr. Izet Sabirović, ubijen u svom dvorištu, inače doktor-veterinar, poznati Zvorničanin, koji je puno radio po srpskim selima liječeći njihovu stoku. Imao je oko pedeset i pet godina.

– Jesu li uglavnom ubijali uglednije ljude?

Ubijali su intelektualce i najbolje kadrove grada Zvornika. Osim toga, vidio sam i Hazima Hadžiabdića, krojača, ali ne znam je li zaklan ili ubijen metkom, jer to nisam mogao vidjeti. Kada sam pobjegao u Beograd, gledao sam na njihovoj televiziji još neke ubijene ljude koje sam prepoznao i pouzdano znam da su bošnjačke nacionalnosti, međutim tu snimku televizije VISNEWS iskoristila je TV Beograd, koja je tako bezočno lagala da je u Zvorniku izvršen pokolj Srba a ne Bošnjaka. Na televiziji sam prepoznao mrtvog 75-godišnjeg starca Omera Subašića, zatim Nedima Kitomicu i Faika Uzunića. Te su ljude utovarivali u kamion, što je prikazala i TV Beograd. Znam i čovjeka koji ih je utovarivao. To je Milan Peić, zvani Gluho, rodom iz Karakaja, a prepoznao sam i druge koji su to činili. To su sve ljudi srpske nacionalnosti. Osim toga, VISNEWS je prikazao i nas, u trenutku uhićenja i tjeranja iz podruma od strane arkanovaca.

– Da li ste čuli od drugih ljudi nešto o broju žrtava u Zvorniku?

Kako da ne, stalno sam održavao vezu sa Zvornikom dok sam bio u Beogradu. Ljudi su mi rekli da su ubijeni trojica zetova Jolnića, a u naselju Tabaci se dogodio pokolj, mada je tamo živjelo oko 250 do 300 ljudi. To su kuće gdje su u velikoj većini Bošnjaci, a u tom naselju su dvije zgrade zvane “Crvene zgrade”, gdje se po pričnju ljudi i dogodio najveći pokolj.

U Beogradu sam čuo informaciju da su četnici prebacili dva kamiona ubijenih Bošnjaka iz Zvornika u Loznicu (Srbija). To sam čuo od Zvorničana, koji dugo vremena žive u Beogradu, a to mi je kasnije potvrdilo i više ljudi u Zagrebu. Ne bih ipak znao tačno reći koliko ima mrtvih, ali ako to nekoga zanima, neka ode u Zvornik i vidi, mada Srbi do sada nisu nikom dali da uđu u grad, pa čak ni evropskim promatračima. Inače, ljudi pričaju da je veći pokolj bio u Zvorniku, nego u Bijeljini.

– Je li bilo žrtava među onima koji su išli na Kulu-Grad?

Čuo sam da je bila dosta žrtava među braniteljima Zvornika, još uvijek oni nisu pokopani, jer vojska tuče te položaje.

– A što se dešavalo s vama u podrumu?

Prvo su upali arkanovci, ušli su u podrum s jednim našim Zvorničaninom.

– Je li vas je on izdao?

Nije. On je stajao u hodniku kad su oni upali unutra, a to se zbilo oko 20.00 sati, 9. aprila. To je bila najteža i najduža noć u mom životu. Nas je u podrumu bila oko šezdeset. Bilo je i Srba, koji su došli iz straha, ali je bilo i onih koji su pratili što tko priča. Međutim, nisu nas maltretirali, već su nas odveli u čitaonicu, gdje nas je postrojio major Mijić, poznat svim Zvorničanima. Tada je bila provokacija od strane arkanovaca, koji su između sebe govorili i hvalili se, kako su bacali bombe u podrume, te vadili noževe i pričali kako su sinoć noževi bili dobra naoštreni, te da bi ih trebalo ponovo naoštriti. Tih stvari je bilo, ali da su nas tukli, to nije istina. Srbi, koji su bili s nama u podrumu odmah su dobili automobile i bili prebačeni u Srbiju. Jedna stara žena, “tetka Nada”, koja je živjela trideset godina u gradu, rekla je: “Ja sam iz Niš”, i njoj se odmah osigurao automobil. Nas su razdvojili u dvije grupe. Šešeljevci i arkanovci su cijelo vrijeme bili u pratnji. Šešeljevci su imali maskirne uniforme, s oznakom “Bijelog orla”, a arkanovci su bili u jednodjelnim kombinizonima, s crnim pletenim kapama na glavi. Bilo je i pravih četnika sa šubarama i kokardama, a svi su imali noževe i redenike pune metaka.

– Što znadete o zbjegu u Kozluku?

Sve što znam jest iz priče mog šurjaka iz Kozluka. Navodno su se SDA i SDS dogovorili da neće biti nikakvih sukoba, ukoliko SDA preda oružje. Tako je i bilo. Ali, u međuvremenu se dogodio Zvornik i izbjeglice iz Šepka, Kozluka i Jusića, tako da je na jednom mjestu bilo oko 10.000 ljudi, bez hrane, lijekova, a o tim ljudima se do danas ništa ne zna. Nisam čuo da je bilo ubijanja u Kozluku, ali sam čuo da je bilo maltretiranja. Ljudi su bili gladni, a nekoliko žena se porodilo pod vedrim nebom.

– A kako ste došli u Zagreb?

Zarobljen sam 10. aprila od arkanovaca u Zvorniku i pod njihovom kontrolom prebačen u Banju Koviljaču (Srbija). Tamo sam došao bez novca, ali mi je pomogao Gordijan Marković iz Kozluka, Srbin koji je plakao od žalosti. Tu sam pušten i samoinicijativno odlazim u Loznicu, a iz Loznice u Beograd, gdje stižem istog dana oko 19.30 sati. U Beogradu ostajem četiri dana – 10., 11., 12., 13., a 14. aprila krećem za Bijeljinu i dolazim u 18.15 sati. Iz Bijeljine idem u Brčko, tamo sam prespavao noć 14/15. , a 15. sam krenuo u Gunju, te iz Gunje za Zagreb, gdje sam stigao oko 19.30. Smjestio sam se kod sestre Z. J. Dan kasnije sam se prijavio u MUP Zagreb, i u Merhamet. Porodica mi se i dalje nalazi u Zvorniku.

SPALILI I OBEŠČASTILI
Izjava svjedoka nezapamćena zločina u Kostjerevu i Drinjači

Ime i prezime: Tima Dautović
Godina rođenja: 1964
Nacionalnost: Bošnjakinja

Zovem se Tima Dautović. Bila sam neposredni svjedok nezapamćenog zločina u selima Kostjerevo i Drinjača, općina Zvornik. To su uradili pripadnici srpskih četničkih hordi iz tog kraja, kao i iz Srbije.

Selo Kostjerevo više ne postoji. bošnjačke kuće su opljačkane i spaljene, žene obeščašćene i zajedno sa djecom odvedene u pravcu Tuzle.

Četnici su cjelokupno stanovništvo prisilno odveli u Drinjaču. Predvodili su ih Dragan Ignjatović, biši službenik u SO Zvornik, milicionar Ljubisav iz Zelinja i Mile Mijatović zvani Cicvara.

Muškarce su uveli u salu Doma kulture i tamo ih tukli više sati, a žene i djeca slušali su jauke i plač nemoćnih ljudi. Sa zidova sale se cijedila krv. Zatim su četnici 35 odraslih muškaraca – u dobi od 17 do 70 godina – izveli iza Doma i tamo ih strijeljali i poklali. Niko od njih nije preživio.

Zatim su na red došle žene koje su silovali i na druge načine zlostavljali.

Preostalih desetak dječaka do 15 godina starosti odveli su prema Zvorniku i njihova sudbina je sasvim neizvjesna. U nedjelju, 31. maja potrpali su oko 150 žena i djece u dva autobusa i odvezli ih prema Tuzli.

Radi vjerodostojnosti prezentacije činjeničnog stanja navešću imena žrtava u Drinjači:

1. Dautović Husejn 62 godine
2. Dautović Nezir 44 godine
3. Dautović Hasan 32 godine
4. Dautović Huso 28 godina
5. Dautović Esad 22 godina
6. Dautović Ramo 40 godina
7. Dautović Omer 24 godina
8. Dautović Beriz 23 godina
9. Dautović Ragib 47 godina
10. Baručić Mehmedalija 50 godina
11. Baručić Mirsad 26 godina
12. Baručić Hakija 65 godina
13. Baručić Muhidin 17 godina
14. Baručić Vehid 17 godina
15. Alić Mihrudin 20 godina
16. Alić Hrusto 50 godina
17. Husejnović Vehid 41 godina
18. Husejnović Muriz 32 godine
19. Ahmetović Ramiz 41 godina
20. Ahmetović Hamid
21. Dautović Mirsad 24 godine
22. Alić Mehmedalija 18 godina
23. Alić Mehmed 60 godina
24. Šabanović Murat 26 godina
25. Ahmetović Asim 20 godina
26. Ahmetović Venis 17 godina
27. Memišević Ramiz 40 godina
28. Osmanović Alija 38 godina
,29. Osmanović Meho 36 godina
30. OsmanovićMehmedalija 32 godine
31. Osmanović Sefer 30 godina
32. Osmanović Salko 50 godina
33. Osmanović Hasib 70 godina
34. Alić Alija 40 godina
35. Šabanović Mujo 38 godina

Spremna sam ovu izjavu ponoviti pred bilo kojim međunarodnim sudom ili komisijom, ako to bude zatraženo.
Izjavu dala i potpisala: Tuzla, 4. VI. 1992.
(originalni potpis)

UMIRALO SE (I) OD ZAGUŠLJIVOSTI
Izjava svjedoka o boravku u konclogoru u Karakaju

(Osobni podaci arhivirani)

Od 1. do 10. juna bio sam zatočenik u srpskom koncentracionom logoru u Karakaju, smještenom u zgradi Tehničkog školskog centra. Sa mnom je bilo oko 700 zatočenika iz bošnjačkih sela Šestići, Klisa, Đulići, Sjenokos, Kaludrani, Ćelišmani, Lupe, Bijeli Patak i drugih.

Sve vrijeme logorska je vlast provodila nepodnošljivu silu. Bili smo smješteni u tijesnim prostorijama, bez dovoljno zraka i vode. Više je ljudi umrlo od zagušljivosti. Tukli su nas rukama, kundacima i letvama. Ljudi su bili obliveni krvlju, a mnogi se nakon toga nisu ni digli. Naređivali su nam da ih pokupimo i natovarimo na kamione, a onda su ih odvozili u nepoznatom pravcu. U prostorijama je bilo zagušljivo i toplo. Više od dvadeset ljudi je umrlo od zagušljivosti, a među njima Hrustan Avdić, direktor Osnovne škole u Petkovcima.

Broj ljudi u logoru stalno se smanjivao. Kad bi došli po novu grupu, uvijek su govorili kako trebamo da idemo na Pale radi razmjene zarobljenika. Međutim, tek što bi ih izveli, začula bi se rafalna paljba, jauci i krkljanje.

Došao je red i na moju grupu. Sa mnom su bili Nurija Jašarević i Avdo Jašarević iz sela Klisa, te Sejdo Hasanović, Muradif Hasanović, Asim Hamzić, Smajo Smajlović, Ramiz Sinanović i Osman Smajlović – svi iz sela Šestići. Prislonili su nas uza zid i odmah zapucali. Prije toga uhvatio sam se za ruku s rođakom Sejdom. Velikim čudom ostao sam živ, pritajivši se među ubijenim komšijama. Kad su četnici otišli po novu grupu zatočenika, udaljio sam se puzeći sa stratišta.

Do mog izlaska iz logora, ubijeno je oko 400 ljudi. Pošto su i preostalih tri stotine već bili prošli kroz mnoge faze mučenja, sumnjam da su ih ostavili da žive, jer bi mogli bili neugodni svjedoci ranije počinjenih monstruoznih zločina. Među koljačima bile su i komšije ubijenih: Vlajko Ivanović iz Petkovaca, bivši serviser u preduzeću Gorenje, Božo Vidović iz Malešića, bivši odbornik Skupštine opštine Zvornik, a najviše ubistava počinio je Miladin Gojkov Todorović iz Tršića.

Spreman sam ovu izjavu ponoviti pred bilo kojim međunarodnim sudom ili komisijom, ako to bude zatraženo.

Izjavu dao i potpisao: Tuzla, 18. VI. 1992.
(vlastoručni potpis)

Prilog:
Zvornik – ubijeni
1.(neidentificirani leš)
2.(neidentificirani leš)
3. Halilbašić Midhat
4. Ribić Hasan
5. Ibrišimović Mustafa
6. Imširović Ismet
7. Imširović Alija
8. Smajlović Ramiz – Glumina
9. Tursunović Alija
10. Batanović Mujo

Selo Kobilići
1. Smajlović Mevludin 1958.
2. Smajlović Mehmedalija 1951.
3. Smajlović Mehmed 1953.
4. Smajlović Fehim 1948.
5. Smajlović Muhamed 1954.
6. Smajlović Fadil 1972.
7. Smajlović Mirsad 1972
8. Smajlović Fetija 1972.
9. Junuzović Alija 1962.
10. Junuzović Osmo 1960.
11. Ramić Isak 1966.
12. Ramić Himzo 1953.
13. Memić Huso 1964.
14. Karić Rizah 1971.
15. Smajlović Suvad 1971.
16. Duraković Saban 1927.
17. Pargan Alija Zaseok
18. Hrnjić Mustafa 1935. Međeđa
19. Delić Osman 1916. Kraljevici
20. Hamzić Sakib 1950. Sapna

Selo Snagovo – zaselak Mehmedovići;
(ubijeni 25. IV. 1992.)

1. Kupinac Himzo 55 godina
2. Kupinac Hatija
3. Kupinac Senudin 24 godine
4. Kupinac Idriz 22 godine
5. Kupinac Azra
6. Kupinac Senija
7. KupinacAlen 4 godine
8. Kupinac Mirza 5 godina
9. Kupinac Reuf 30 godina
10. Kupinac Hajrudin 30 godina
11. Kupinac Aiša
12. Kupinac Senija 33 godine
13. Kupinac Mirsad 14 godina
14. Kupinac Mirnes
15. Dahalić Ibrahim 49 godina
16. Dahalić Sejid 25 godina
17. Dahalić Hasnija 46 godina
18. Dahalić Džamaka 23 godine
19. Dahalić Semir dvije i pol godine
20. Dahalić Mujesira 60 godina
21. Dahalić Hamdija 24 godine
22. Dahalić Razija 22 godine
23. Dahalić Esad dvije godine
24. Salihović Hafa 63 godine
25. Salihović Ramiz 33 godine
26. Salihović Ziba 38 godina
27. Salihović Mešan 12 godina
28. Salihović Fahira 22 godine
29. Mujanović Derva 30 godina
30. Mujanović Ismeta (trudnica)
31. Mujanović Edina 14 godina
32. Dogić Mehdin 24 godine
33. Dogić Šeća
34-35. Dogić Fatima (zajedno s petomjesečnim djetetom)
36. Ibrahimović Mehdin 60 godina
37. Ibrahimović Husejn 46 godina

Jusići
1. Smajlović Ibro
2. Smajlović Lutvo
3. Smajlović Kemo
4. Smajlović Husein
5. Smajlović Ramo
6. Smajlović Ibrahim
7. Muratović Rašid
8. Muratović Mustafa
9. Mutarović Ifeta (Mustafina supruga)
10. Mustafić Avdulah
11. Mustafić Osman
12. Mustafić Husejin
13. Mustafić Haso
14. Islamović Hajro
15. Hasanović Dženo

Grbavci
1. Šahbegović Himze Osmo
2. Šahbegović Hurija, Osmina supruga
3. Šahbegović Hajro
4. Šahbegović Rešida Nezir
5. Ibrahimović Bego
6. Čirak Muhamed
7. ČirakAvdo
8. Čirak Avde Fadil
9. Čirak Zijo
10. Čirak Zije Midhat
11. Čirak Husejin
12. Dardagan Salih
13. Dardagan Safeta Fadil
14. Dardagan Safeta Ismet
15. Dardagan Avdije Ragib
16. Softić Osmo
17. Softić Hajro
18. Softić Hamdije Sejdo
19. Softić Hamdije Fahro
20. Musić Husejin
21. Musić Husejina Saban
22. Musić Husejina Mehmedalija
23. Musić Arifa Irfan
24. Musić Mirsad
25-26. Hadžić Halče Reif i njegova supruga
27. Berbić Mehmed
28. Behljulji Bajazit
29. Smajlović Ramiz
30. Šahbegović Himze Alija (ranjen ili ubijen?)

(Krajem mjeseca maja stiglo je u Zagreb oko 50 žena i djece. Oni su jedini koji su uspjeli pobjeći iz krvavog masakra koji se dogodio u njihovu selu 16. maja. Dali su javnim medijima dramatično svjedočenje, dokaz o zločinu koji su počinili njihovi susjedi u selu Zaklopača. Od ruku četnika, regularnih postrojbi Srba i prvih susjeda. U grupi izbjeglica iz Zaklopače nije bilo ni jednog muškarca. Svi su ubijeni na kućnom pragu).
Mersudina Hodžić, (r. 1975. g., učenica II. razreda Ekonomske škole):

U subotu, 16. maja oko 4 sata ujutro u selo je stigao kombi s rezervistima. Okružili su selo. Kako je vrijeme prolazilo, ništa se nije desilo, osim što smo čuli povremenu udaljenu pucnjavu. Oko 5 ujutro su stigla dva policijska automobila s rezervistima i redovnim policajcem Milomirom Miloševićem iz obližnjeg sela Milići. Također je stiglo i pet lada Niva punih četnika. Jedno od tih kola je bilo obilježeno riječju pokolj. Nije bilo manje od 50 četnika. Sva su kola bila puna, a na nekim su sjedili i na krovu automobila. Neki od njih su bili obućeni u maskirne uniforme, neki su zamaskirali lica najlon čarapama ili sunčanim naočarima. Neki su bili obućeni kao civili. Imali su brade, srpske kokarde, i druge srpske simbole. Došli su u selo i pitali gdje je oružje. Rekli su da ako pronađu oružje, mi nemamo nikakve šanse. U selu su svi bili bez oružja, jer su ga prethodno predali, njima, kad su ga ranije ultimativno tražili. Dvojica su pokušala pobjeći, ali su ih uhvatili. Jedan od njih je bio moj ujak Haso Hodžić. Doveli su ga. Prvo su mu pucali u noge, a potom u glavu. Ubio ga je brat Ilije Jankovića iz mjesta Rajići. Prije toga Mujo, Bećir i Raif Hodžić, Salko i Bajro Salihović su radili na polju. Četnici su ih odatle doveli i poslije toga su ubili mog ujaka i još petoricu ostalih. Poslije toga su počeli pucati na naše mjesto. Moja majka i druge žene su pokušale da se sakriju u kućama. Četnici su počeli pucati okolo naših kuća oko 15-20 minuta. Mi smo ležali na podu oko jednog sata a nakon toga je bilo mirno. Nakon nešto vremena, pokušali smo pobjeći iz sela. Onda sam vidjela oca i brata mrtve.

Sena Hodžić: Kad su četnici došli u selo, bila sam kod kuće sa mužem Ibrahimom (39 godina) i sinom Halidom (12) i Amirom (8). Kad su počeli pucati, pokušali smo pobjeći. Moj je muž pokušao otići u selo, a ja sam s djecom ostala u kući jer sam se plašila izaći. Vani, četnici, Milorad Milošević je rekao mom suprugu da mu priđe bliže, a kad se Ibrahim približio – Milošević mu je odmah pucao u stomak. S prozora sam vidjela kako moj muž pada na zemlju. Bio je mrtav. Samo nekoliko metara dalje gdje je ubijen moj muž, držali su dvojicu mladića, dva brata, neoženjena, Osmana i Begu Hamidovića. U njih je, samo što im je prišao, pucao četnik Brano. Osman je umro odmah, ali je Bego još pokazivao znakove života. Tražio je pomoć i malo vode. Mi smo se plašili izaći i pomoći mu. Čim su četnici otišli, pobivši sve na svom putu, mi smo izašli i pokušali pomoći Begu. Ali, bilo je kasno. Bio je mrtav. Dok su četnici bili zauzeti ubijanjem braće Hamidović, tri druga čovjeka, Salim Abdić, Murat i Muradif Hreljić, pokušali su pobjeći iz sela, ali su ih četnici uhvatili, vratili u selo i ubili bez milosti. Poslije toga, otišli su u kuću Salima, gdje je njegov stariji brat Musto Abdić, otac Šaban, majka Mevla, kći, snaha Zulfija i njegovo jednogodišnje dijete i sin Samir (7). Četnici su ih ubili sve zajedno. Kad smo došli do njih, bili su u krvi jedno preko drugoga. Kad smo mi vidjeli sve te ljude u našem selu, ja sam uzela djecu, ali sam ostavila muža na zemlji, i pobjegla s drugima, kamionom.

Jasmina Hodžić: Pošto su četnici ubili sve ljude koje su uhvatili u selu Zaklopača, počeli su pljačkati. Prvo su doveli sva privatna kola koja su našli. Onda su došli s kamionima u selo i uzeli sve vrijedne stvari iz kuća. Oni koji su preživjeli, rekli su nam da su otjerali i stoku iz sela. Poslije klanja, četnici su otišli u šumu da traže preživjele ljude. Sabit Hamidović, koji je ostao živ, prebacio je djecu i žene u selo Gradinu, doveo nas je do šume gdje smo proveli noć. Ujutro, nastavili smo u selo Dram, kroz šumu. U šumi smo susreli čovjeka koji nam je rekao da je selo Dram spaljeno i da u njemu nema nikoga. Predložio nam je da idemo u selo Džamdžići. Bilo nas je oko 50. Stigli smo blizu Džamdžića i proveli noć u jednoj vikendici. Sljedećeg smo dana čuli da dolaze četnici u kamionima, počeli smo bježati u šumu. Kad su četnici došli, spalili su tu kuću, i ubili ljude iz obližnjih kuža. Cijeli smo noć i dan trčali kroz šumu. Kiša je padala tri dana. Bili smo skroz mokri i bez hrane. Zato smo se vratili. U Gradini smo našli Ajku Hodžić. Kad smo vidjeli da nemamo nikakve šanse, mislili smo se predati, pa smo otišli u Vlasenicu, u srpski štab. Svi su naši rođaci bili mrtvi, više nismo vidjeli nikakva izlaska, tako smo se odlučili predati pa makar nas i ubili – nismo vidjeli nikakva rješenja za sebe. Srbi su se smijali i ismijavali nas. Ponudili su nam da se vratimo u selo sa deset njihovih ljudi koji će nas štititi. Čovjek nam je ponudio ljude koji su prethodno pobili naše porodice. Kad nismo pristali, dali su nam jedan autobus da nas odveze do mjesta Luke, a to je zadnje mjesto pod njihovom kontrolom. Izgurali su nas iz autobusa i okrenuli mašinke na nas spremajući se da zapucaju. Plašili smo se okrenuti prema njima, a rekli su nam da idemo do bijele linije na cesti. Išle smo 15 kilometara i došle smo do sela Ravne kod Kladnja. Tu su nas primili Bošnjaci koji su nas doveli do Kladnja. U Kladnju smo ostali 10 dana i zato što nije bilo dovoljno hrane, doveli su nas u Živinice. U Živinicama smo ostali pet dana. Pošto je situacija u Živinicama sa hranom bila loša, i pošto je također bombardiran, poslali su nas u Slavonski Brod, odakle smo došli u Zagreb.

Ajka Hodžić, (1929): Kad je počelo klanje u našem selu, ja sam bila u kući svog sina Hase Hodžića, sa desetoro unučadi i četiri snahe. Bila sam u kupatilu. Kroz prozor sam gledala kako ubijaju mog najstarijeg sina Hasu. Poslije toga četnici su nastavili kroz selo i ubili svakoga koga su stigli. Poslije ubistva prvog, ubili su mi drugog sina, Bećira. Bećir je radio sa susjedima u obližnjem polju. Sa četvoricom drugova doveli su ga do kraja polja ispred kanala. Tu su pucali na njih. Oko pedeset ljudi koji su ostali, pokušali su pobjeći i sakriti se u dijelu sela koje se zove Kaldrma. Pošto su četnici ubili ovih pet, oni su otišli do Kaldrme, tamo su ubili dva Hamdijina sina, Husu i Safeta, i njegova unuka Mersudina.
Čula sam kad su počeli da pucaju u Kaldrmi, a to je udaljenost od nekoliko stotina metara. Izgledalo je kao da se nebo otvorilo. Ta je pucnjava bila izmiješana sa vrištanjem i jaucima naših žena i djece, najbližih. Ubili su ih 50. Među njima je bilo mnogo žena i djece. Najmlađe je dijete bilo od godinu i po (starosti). Kad su ubili sve ljude u Kaldrmi, upalili su svoja kola i otišli. Dok se pucalo u Kaldrmi, moj muž Ibro Hodžić je ubijen, čim je izašao iz kuće gdje se spremao za namaz. Namjeravao je vidjeti što se to desilo s njegovim sinovima. Ubili su ga na pragu. Nakon toga, prvo sam uzela snahu Muliju s dvoje djece i sakrila ih iza jedne kuće. Moja svekrva Mejra je bila teško ranjena u toj pucnjavi i dvojica naših ljudi su je odveli u Vlasenicu. Ostala je u bolnici, a njih dvojicu su uhapsili. Kad sam sklonila snahu na sigurno, vratila sam se u Kaldrmu da vidim da li je neko od porodice živ. Prvo sam našla ubijenog muža, onda njegova brata Ismeta ispred njegove kuće. U centru sela sam našla sina Husu i nekoliko žena i djece. Svi su bili mrtvi. Poslije sam našla susjeda Rešida Hodžića. Deset je članova njegove porodice ubijeno. Njegov otac, majka, dvojica braće, dvije snahe i četvoro djece. Noću oko devet sati, kad sam vidjela da su moj muž i petorica sinova mrtvi, izašla sam iz sela. Cijele sam noći išla bez cilja. Sakrivala sam se u groblju u šumi. Tako sam lutala šumom i po potocima, potpuno sama… trećeg sam dana susrela grupu izbjeglica i dvoje moje unučadi koji su preživjeli.

16. maja u selu Zaklopača četnici su ubili 12 članova njezine porodice:

Ibro Hodžić, suprug, 66 godina
Bećir Hodžić, sin. 40 godina
Huso Hodžiž, sin, 38 godina
Haso Hodžić, sin, 37 godina
Hamdija Hodžić, sin, 33 godine
Safet Hodžić, sin, 29 godina
Mersudin Hodžić, unuk, Husin sin, 15 godina
Ismet Hodžić, djever, 66 godina
Meho Hodžić, Ismetov sin, 29 godina
Rifet Hodžić, Ismetov sin, 31 godina
Admira Hodžić, Ismetova unuka, 8 godina
Mustafa Mahmutović, zet, 40 godina

Ajka Hodžić je prepoznala nekoliko četnika, počinitelja masakra. Među njima su Milomir Milošević, redovan policajac iz Milića, Janković Ilija, Lošić Nikola, Lošić Mirko, čovjek po imenu Nešo, Brane, i jedan kojeg su zvali Jolcan. Ajka Hodžić je također rekla, da je nekoliko dana prije nego što je došlo do tog klanja u selu, posjetilo ih je nekoliko ljudi iz TV agencije SRNA, na čelu sa Zoranom Jovanovićem, profesorom iz Vlasenice, i oni su napravili priču o selu. Na beogradskoj je televiziji selo je opisano sigurnim. Razgovarali su o dobrim odnosima Srba i susjeda. Ta je priča emitirana nakon što je užasni zločin učinjen.(Hoće reći: “Vidite da su priče o ubistvima Bošnjaka potpuno lažne!”).

Jasmina Hodžić: Kad su četnici došli u selo, oko pet popodne, bila sam na putu kući s polja, sa osmogodišnjom sestrom Hasijom. Kad sam vidjela kola s rezervistima, uhvatila sam sestru za ruku i počela trčati kući. Jedan me rezervist uhvatio i okrenuo pušku na mene. Pitao me ko ima oružje u selu. Rekla sam da nema niko. Onda mi je rekao da idem kući i da kažem da će nas ubiti ako ga nađu kod kuće. Kad je moj otac Haso vidio rezerviste da dolaze, potrčao je sa susjedima u šumu. Četnici su ih vidjeli i počeli im psovati majku ustašku i počeli pucati. U tom su momentu djeca i žene u kućama počele vrištati. Moj je otac mislio da nas ubijaju i vratio se. Četnici su ga uhvatili i gurnuli automatskom puškom. Moj je otac problijedio i zapitao ima li neko cigaretu. Ja sam uzela cigaretu i dala mu je. On je uzeo jednu, ali mu je četnik rekao da ide. Otac nije uspio ni zapaliti cigaretu kada je jedan četnik polako počeo skidati pušku s ramena i zapucao u očeve noge. Onda su mu pucali u glavu. Poslije toga pucali su prema nama. Pobjegli smo od kuće, a žene i djeca u kući su počeli vrištati. Jedan četnik s maskom na licu cijelo je vrijeme pucao prema našoj kući pokušavajući nas ubiti. Ležali smo na podu dok su staklo i malter padali po nama i svuda okolo nas. Kad je pucanje prestalo, moja nana Ajka i ja smo izašle van. Prvo sam pomislila da je samo moj otac ubijen, željela sam mu pomoći… kad sam se približila, vidjela sam da mu je lice smrskano. Nekoliko metara dalje bilo je tijelo mog ujaka i tjelesa četvorice ljudi. Poslije deset minuta svi smo mi izašli iz kuće i došli do centra sela. Našli smo tijela samo naših familija. Sabit Hamidović je nas nekoliko preostalih odvezao kamionom u selo Gradine. Tamo smo proveli tu noć.

Pred nama je lista žrtava – 85ljudi čijih se imena sjećaju, a koje su pobili četnici pod komandom Duška Đurića.

HADŽIĆ Ibro (1925), Bećir (1948), Huso (1951), Haso (1953), Hamdija (1961), Safet (1964), Mersudin (1977), Mujo (1927) Kadira (1929), Sajma (1958), Salih (1983), Ibiš (1920), Dursuma (1925), Behadil (1953), Ismeta (1955), Sedin (1976), Sadmir (1981), Fadil (1960), Velida (1962), Admir (1984), Naida (1986), Muhamed (1964), Ismet (1930), Rifet (1957), Meho (1965), Admira (1984), Enisa (1965), Asim (1986), Anesa (1983), Ibrahim (1953);
HAMIDOVIĆ Alija (1951), Hašim (1955), Hasko (1964), Osman (1965), Bego (1973), Senaid (1947), Hamed (1926), Fatima (1925), Zada (1966);
SALIHOVIĆ Salko ((1935), Nedžad (1981), Bajro 91923), Mujaga (1966), Osman (1959), Fata (1959), Edin (1981), Edina (1983);
SELIMOVIĆ Muška (1938), Fata (1971), Zejna (1976), Adem (1935), Junuz (1964), Orner (1968), Nurka (1974), Ibrahim (1973), Šaban (1958), njegova supruga, sin (10 godina) i kći (11 godina);
AVDIĆ Šaban (1928), Mevla (1929), Mustafa (1964), Salim (1966), Zulfija (1968), Samir (1985), Sabina (1990);
MUŠKIĆ Mevla (1958), Šemso (1963), Kada (1935), Mila (1963), Minela (1983), Mirela (1985), Munira (1965);
HRELJIĆ Muradif (1958), Murat (1960), Ibrahim (1954);
DUGALIĆ Šaha (1929), Raif (1961);
MUSLIĆ Muhamed (1927), Musa (1930);
BERBIĆ Mustafa (1930), Fatima (1923);
MAHMUTOVIĆ Mustafa (1951);
FETAHOVIĆ Rasim (1940);
VEJZOVIĆ Himzo
DURIĆ Bajro

U STOČNIM VAGONIMA
Ispovijest žene iz Kozarca

22. aprila 1992. već se počelo pucati u Kozarcu. Tri dana kasnije otjerani smo u logor Trnopolje. Govorili su nam da ćemo ići u Prijedor. U školi smo bili zatvoreni svi skupa, a na cesti su nas razdvojili: muškarce na jednu stranu – počeli su ih batinati, potom klati, a neke ubijati pucajući iz puške. Muškarce su također autobusom odvojili od nas samo jednu noć a potom ih opet vratili. Pred logorom su zapucali i naredili da svi polegnemo na njive kao da nas štite od našeg naroda kojeg uopšte nije bila u blizini. Pred večer smo unišli u školu, pucajući čitavu noć da bi nas prestrašili.

Stojeći pred školom, naredili su nam da se okrenemo da bi nas snimili pa da prikažu u drugim zemljama kako su nas oni spasili. Nismo imali ništa za jesti. Nakon par dana uz potvrdu su puštali da idemo kod rodbine. Ko nije imao rodbinu, dobivao je kuhanu prezlu. Istjerivali su nas govoreći da idemo u Banja Luku, psujući nam krvavu majku i da nas jebo Alija.

Iz Crvenog križa Đurička i major dijelili su djeci petit keks i mlijeko kao za puta. Htjeli su time pokazati da se oni brinu o nama. Tu su nas držali jedan sat da bi nas ponovo vratili u školu rekavši da nema struje, da idemo za Banja Luku. Polazak će biti sutra ujutro u sedam. Za nama je ušao major i rekao da to nije nikakva demonstracija, da je ubijen njihov glavni komandant i da bi u logoru moglo doći do pokolja, a oni će nas zaštititi.

Kamera je to sve snimala, a mi smo morale da šutimo. U logoru su izdvojili djevojčice od trinaest godina, zatim mlade žene pa su ih vodili da ih siluju čak i po nekoliko puta. Bilo je trudnih žena, s trudnoćom i do pet mjeseci.

Starce su tukli, a djevojčice odvodili u Prijedor, a nama su rekli da što budemo manje pričale, bit će nam bolje. Muškarce su odvodili u kafanu preko puta, gdje su ih tukli, izmrcvarene vraćale natrag s urezanim križem na prsima. Narod koji su gonili prema vozu, tjerali su sredinom ceste. Prema nama su krenula dva tenka. Iz flaša su nas polijevali rakijom, stalno psujući, a sve to po kiši koja je bez prestanka padala. 120 nas je ugurano u vagone teretne koji su bili prljavi od uglja i kreča. Jedan četnik iz pratnje stavio je fes i ahmediju, držao mjesec i zvijezdu i vikao: ‘Zove vas Alija’.

Vozili su nas tri sata. Vlak je stao, tražili smo vode. Bilo nas je između 120-130 ukupno u oko devet vagona. Donijeli su nam samo jednu flašu od 1,5 litar vode. To nam je trebalo trajati od 6 sati navečer do 6 sati ujutro.

Kada su nam dali vade, izveli su jednog starca i rekli mu da trebamo svi skupiti novac i zlato, ili će biti strijeljano 50 ljudi, po jedan svakih 10 minuta. Neki su davali i 1.500 njemačkih maraka, ogrlice, narukvice, prstenje. U koga nađu novac i zlato da nije predao, također je trebao biti strijeljan. Kad su pokupili pare, ponovo su zatvorili vagone i držali nas zatvorene do jutra. Ujutro su nas pustili da izađemo van i u WC. Morali smo sve to raditi pred njima. Tu su nas držali do 10 sati, jer su rekli da nam naši ne daju proći s vozom. Međutim, vidjeli smo da dolazi drugi voz pun vojnika koji su nam davali znakove da nas treba klati. U 10 smo krenuli prema Doboju i kamenolomu gdje su ubili dva čovjeka. Prvi je bio Muharem Hadžemović, otac troje djece, a drugog ne poznajem. Tu su nas postrojili i rekli da krenemo desno preko mosta do tunela. Kad smo prešli most, dočekali su nas naši iz TO, rekavši da se ne bojimo, jer smo svi naši.

U školi su dali djeci mlijeko i hljeb. Došli su ponovo kod nas govoreći da je neko pucao na njih i tada su odveli starije ljude. Odatle su nas digli, prošli tunel i još dva kilometra pješice. Tu su nas metli u kamione i odveli u Malu Brijesnicu. Noćili smo po kućama. Ujutro smo dobili hranu a u 10 sati mještani su nas povezli traktorima u Gračanicu, preko šuma. Odveli su nas u Gradačac gdje smo noćili i tek sutradan u Bosanski Brod. Tu su nas popisali gdje će ko da ide, neko u Sloveniju, neko u Hrvatsku ili inostranstvo. Dobili smo večeru, doručak i ponovo u Slavonski Brod, u voz, i onda smo došli u Zagreb.

MEĐU LEŠEVIMA SAM NAŠLA 15-GODIŠNJEG BRATA
Ispovijest djevojke iz okolice Vlasenice

Subota, 16. maja 1992. godine. Dan običn kao i drugi. Ništa nije nagovještavalo da bi se mogao desiti napad na selo. U 17 sati kroz selo prolazi redovna milicija, na čijem je čelu bio komandant milicije Milomir Milošević, sugrađanin. U koloni je bilo još pet kola s maskiranim civilima, rezervistima. Sve na koje su naišli na putu, na njivama i u vrhu sela, vodili su ispred sebe. Tog dana rano ujutro prema selu Zalhovi, prošla je grupa rezervista koji se nisu vratili – pretpostavlja se da su već tada opkolili selo.

Kupeći mještane s njiva, psovali su bošnjačku majku, pretresajući kuće. Moj otac i brat krenuli su prema šumi. Majka, sestre i ja otišle smo u amidžinu kuću. Amidža je pokušao bježati prema Jadru, pucali su za njim, stigli ga i vratili pred kuću gurajući ga kundakom. Pred kućom je bilo dosta familije: tri strine, nana i sva djeca. Pitali su za oružje. Rečeno je da nemaju.

Amidža je uzeo cigaretu da zapali, hrabreći nas da nam se neće ništa desiti. Cigaretu nije ni zapalio – ubio ga je Jankovića brat. Kad smo zavrištale, osuli su rafale po nama, tako da smo mi utrčale u kuću, legli po podu, meci su probijali zidove. Sat vremena nismo smjeli izaći iz kuće. Pogledaći kroz prozor, vidjela sam da su mi ubili i drugog amidžu. Ova je sve bilo gotovo za 15 minuta. Ubijeno je 105 članova porodice tog sela a među njima 85 ih je bilo iz porodice Hodžić, što žena što muškaraca. Na zapomaganje žene iz tog sela koja je preživjela masakr, izašle smo napolje, i na putu ugledali leševe ubijenog naroda tog sela. Prema vrhu sela smo krenule i na putu sam našla svoga brata od 15 godina sa još 150 leševa; među njima oca od 38 godina, i trojica amidža (35, 30, 29). Moj dedo je poginuo uzimajući abdest u svojoj kući. Imao je 65 godina.

U opštoj panici same nismo znale što dalje da se radi, jer su se u daljini još uvijek čuli pucnji. Odlučili smo sa preživjelim mladićem krenuti prema bošnjačkom selu Gradina. Kamionom smo krenuli, ističući bijelu krpu kao znak predaje. Stanovnice sela Podbirač su se sladile našoj muki praveći se da ništa ne vide, pa stigavši u Gradinu, krile smo se tri dana i tri noći po šumi. Nana nam je ostala u selu, kad je vidjela da je izgubila pet sinova, muža, djevera, dva djeverova sina, unuku i ostalu rodbinu. Treći dan nas je našla na Gradini, gdje je stigla pješice, sama. Pratila nas je glad, kiša, pucnjava… Onda smo se predale četničkom kriznom štabu u Vlasenici. Tu su nas uvjeravali da se vratimo u selo, praveći se da ništa ne znaju i da su taj masakr napravile zelene beretke. Jedva su nam dali autobus do sela Luke. S nama je išla i njihova pratnja koja nam je dala potvrdu da možemo napustiti selo i grad. U autobus su unišla osmorica iz belih orlova, kao pratnja, uz držanje oružja na gotovs. U Lukama su htjeli vratiti našeg komšiju čiji je sin poginuo. Pustili su ga tek kad im je taj čovjek rekao gdje mu u kući stoje njemačke marke. Vozile smo se 17 kilometara, do Kladnja, gdje su nas prihvatili iz Crvenog križa. Izašavši iz autobusa, rekli su nam da idemo po bijeloj traci. To su ustvari bile mine koje su oni postavili da bi nas pobili. U Kladnju smo bile 10 dana. Zatim smo otišle u Živinice, pa u Zagreb. Mjesec i po smo bile u džamiji gdje su nam obećavali pronaći smještaj – kuću. Dobili smo dosta pomoći, posebno naša porodica, u paketima, odjeći, posteljini i u novcu -ali ništa nam od toga nije uručeno. 

Zagreb, 23. VII. 1992.

SVE JE NESTALO ZA JEDAN SAT
Ispovijest majke dvoje malodobne djece iz Vlasenice

Svi događaji u Vlasenici potekli su od priznavanja suverene Bosne i Hercegovine. 21. IV. 1992. godine okupirana je Vlasenica od strane četnika i komšija Srba s kojima smo oduvijek živjeli u istoj ulici i u istom gradu. U tri sata ujutro (subota), pošla sam na posao ništa ne sluteći.

Komšija, Srbin, držeti pušku u ruci, stajao je ispred zgrade s kojim sam do jučer sjedila, jela i pila. Rekao mi je: “Vrati se, od posla danas nema ništa.” Pitala sam ga: “Što je komšija?” Osmjehujući se, kazao je: ” Eto kono i to se desilo.” Vratila sam se u kuću, probudila djecu i rekla im: “Djeco, danas nema ništa od škole.”

Od tog dana počinju strahote za Bošnjački narod. Oko 9 sati naišao je golf, vlasništvo SUP-a, u kojem je sjedio imam s dvojicom milicionera s megafonima. Obavještavao je da Bošnjaci predaju oružje, da im se neće ništa desiti. Tako je narod pohitao u SUP i ispred robne kuće predavao svoje oružje, i ono s dozvolom i ono bez dozvole.

Imam Munib Ahmetović je još jednom prolaskom kroz Vlasenicu molio narod da to učini. Poslije ih je zvao da dođu u džamiju na tevhid. Međutim, od naroda se niko nije odazvao, jer smo vidjeli da mu je upereno oružje u lice.

Nakon dan-dva saznali smo da su hodžu negdje odveli, da su mu sav stan potpuno opljačkali i auto pretresli. Što se s hodžom dalje zbivalo, ne znam.

Počeli su odvoditi muškarce koji su bili uključeni u Stranku demokratske akcije. Njima se više ne zna ni za kakav trag. Nakon njih su započeli s odvođenjem sposobnijih muškaraca. Tukli su ih do iznemoglosti. Oni više, nakon takva prebijanja, nisu sposobni za život.
Poslije okupacije Vlasenice, stacionirali su se na svim značajnijim punktovima u gradu i pred svim radnim organizacijama. Preko lica su im najčešće navučene najlon čarape, da ih ne bismo prepoznali. Budući da smo skupa rasli, valjda im je bilo neprijatno pogledati u oči. To su bili Srbi koji su svu vlast u Vlasenici držali u svojim rukama: sada su vođe četnicima. Goran Viškovic, vozač, Jokić Danilo, Zoran Jovanović, Zoran Stupar, Manojlo Nikolić, Milovan Mijić, Savo Bačić, Zvonko Bajagić, Milenko Đurić, Duško Đurić, Marko Lošić, Nikola Lošić, Branko Jolović, Nešo Vukotić, Aleksandar Đurić, Elvis Đurić (majka posljednje dvojice mladića je Bošnjakinja, Begajeta), Rade Bjelanović, načelnik SUP-a Vlasenica, Rajko Dukić, načelnik Kriznog štaba, Dostana Drmonjic…

Po okupaciji, kretanje je bilo ograničeno – samo uz propusnicu SDS. Čak se i u njivu bez dozvole nije moglo otići. Kontrola je bila na svakom koraku. Noću smo, pred spavanje, podupirali vrata da bismo čuli ako krenu prema kući. Tako bismo se bar izbudili. Noću smo rano gasili svjetla da ne bi znali jesmo li tu. Imam kćerku od 17 godina koja nije smjela izaći iz kuće. Željeli smo da misle kako je negdje otputovala. To je trajalo 21 dan, to skrivanje, a sve od straha od silovanja svog djeteta. Po Vlasenici su već vršljali četnici iz Srbije i Crne Gore. Djevojka je već bila na granici nervnog sloma. Plakala, govorila – ‘Do kada će sve ova trajati!’ Što sam joj mogla odgovoriti? I sama sam već počela piti apaurine da bih se bar malo smirila, da kći ne primijeti proživljavanja kroz koja i ja prolazim. Drugo me dijete česta pitalo, videći valjda da srpska djeca slobodno provode svoju mladost: “Mama, zašto nisam i ja Srbin?” Nisam mu znala odgovoriti.

Na poslu sam doživljavala razne neprijatnosti i provokacije samo zato što sam Bošnjakinja. Svi su govorili: ‘Hoćete suverenu Bosnu – a mi hoćemo Srbiju.’ Na poslu sam bila manja od makova zrna. Nisam smjela odgovarati ni na kakve provokacije. Nazivali su me i ustaškinjom, pa sam zbog tih silnih provokacija napustila posao. Ipak, među tim zlikovcima ima i dobrih ljudi. Srbin komšija mi je jednostavno rekao: ‘Sto čekaš, bježi! Ako danas ne napustiš grad, gotovi ste. Ja te ne mogu ubiti, ali će mene ubiti drugi.’
Nazvala sam braću i roditelje da se spreme i da bježimo. Otišle smo po propusnice koje je izdavao Milenko Stanić. Pisalo je samo Propusnica za Tuzlu. Rekao nam je: ‘To je vaše drugo ognjište.’ Čekajući propusnicu, prišao mi je neki Srbin i rekao: ‘Idite Aliji i jedite zelje – to vam je on sve dao.’

Propusnice je čekalo jedno 5.000 žena s djecom, jer je to bio zadnji dan do kada su Bošnjaci ultimativno morali napustiti Vlasenicu. Oni koji su ostali, odvedeni su u logore, u Sušicu. Tu su bili 3-4 dana bez hrane i vade, bilo je djece, djevojaka. Kasnije za njihove sudbine više ništa nismo saznale. Do mog odlaska iz najmilijeg mi grada, došla sam u kuću i pogledala u djecu i po stvarima razmišljajući što da ponesem. Kućila sam se 22 godine, da bi to sve nestalo možda za samo jedan sat ili jedan dan.

Rekla sam djeci: ‘Kupite svoj veš i po dvije majice.’ Počeli su plakati, a onda, s njima, i ja. Vrištala sam, nisam se mogla zaustaviti. Pala sam u nesvijest. Djeca su se još više prepala, jer im nisam odmah rekla što je zapravo u pitanju. Kad sam došla k sebi i rekla djeci da moramo bježati, dijete je htjelo sakriti video, jer smo imali dosta snimaka svoje porodice i djece. Rekla sam: ‘Nemamo gdje to sakriti’. Spakovali smo sve to u dvije torbe (garderoba), a ono je sve ostalo. Krećući prema Kladnju, bila je kolona sigurno s više od 100 vozila. Izvršili su pretres svih vozila komšije Srbi. Poslije su izdvajali sve sposobne muškarce, i jednostavno ih nisu puštali dalje.

Evo, to je samo dio svjedočenja, jer više nemam snage ni za što.

GLAS OČEVIDACA (II. dio)

„OD DJEČJIH PRSTIĆA PRAVIMO LANČIĆE“
Priča žene iz Zvornika

Bajrarn 6. aprila 1992. godine. Već sutradan počeli su pregovori između SDS i SDA u Malom Zvorniku, u hotelu “Jezero”. Tema je uklanjanje barikada, uvođenje policijskog sata. Sutradan su barikade bile prirnaknute bliže gladu, na sam ulaz od strane Karakaja. Izrneđu samih građana Zvornika bile su postavljene straže Muslirnana koji su čuvali svoje kvartove.

Srbi su se na vrijerne iselili preko Drine u Srbiju, ostavivši samo rnuškarce. Svaki je od njih imao svoj položaj. Snajperisti su bili postavljeni na Rusku zgradu, soliter Z 15, oko SUP-a, a kod Ciganskog turbeta ranjen je rnladić.

Odlučilo se da žene i djeca spavaju u skloništu. Naime, u cijelorn je Zvorniku bilo samo to, jedino sklonište. Prednost su imale rnajke s malim bebarna, starci, žene i djeca. Žene i veća djeca sklonili su se u školske podrume.

Kroz kanalizacijsku cijev, 8. maja 1992. godine, u Zvornik su, a pred kuću Boška Čeranića, ušli arkanovci. Oni su došli po dogovoru i rasporedu, pa ih je Boško poslao u jedno obližnje selo, zvano Šćemlija, gdje su imali sastanak s mještanima srpske nacionalnosti iz Zvornika. To su bili članovi porodica Plještan (Luka, Ljupko i drugi).

Prve žrtve arkanovaca u Zvorniku bili su Dževad Bakonja i Abdurahman Fejzic (20 i 25 godina starosti). Pošli su u pekaru po hljeb kad su ih uhvatili. Užasno su ih tukli, psovali im bošnjačku majku, tjerali ih da ljube križ, vikali da im Alija jebo mater. Kad bi poljubili križ, govorili su: ‘Pa vi ste Bošnjaci!’ Čak su ih tjerali da klanjaju, a potom bi ih pitali: ‘Kako smijete klanjati na srpskoj zemlji!? Vi ste postali od nas, samo su vas poturčili! Vi niste Bošnjaci, oni su u Turskoj, vi ste Kurdi – a Kurdi su turski Bošnjački Cigani…’ Abdurahmanu su slomili tri rebra. Bakonji su počeli rezati uho. Govorili su: ‘Od bošnjačkih ušiju i dječjih prstića pravićemo lančiće…’ ‘Istrijebit ćemo vas do posljednjeg…’ Momci su pokušali pobjeći, ali su ona dvojica zapucala za njima. Pucali su im u leđa… Eto, tada je došlo do iseljavanja žena, djece, staraca na Kula-Grad. Muškarci su ostali braniti grad. Za manje od dva sata svi su stanovnici Zvornka bili na Kula-Gradu. Narod se smjestio po kućama tamošnjih domaćina koji su s nama dijelili hranu.

Formiran je Krizni štab, a ljudi su bili na obrambenim položajima više od pet dana bez zamjene, bez hrane, naoružuni najčešće običnim lovačkim puškama. Hrabrili su nas i poručivali da se ne bojimo, da će oni braniti Kula-Grad do zadnjeg metka.

Moja se porodica smjestila u kuću jedne moje komšinice udate na Kula-Gradu. S nama je bila i snaha u devetom mjesecu trudnoće, dvoje male djece od tri i pet godina, moja kćerka i moj otac. Braća su ostala braniti Zvornik. Kad smo se smjestili, moj je babo krenuo nazad. Htio je iznijeti iz kuće pištolj, dokumente, deviznu knjižicu i nešto zlatnine. Od tada ga više nisam vidjela.

Tek što smo se smjestili na Kula-Gradu, granate su počele zasipati bez prestanka. Vojska se stacionirala u školi. U Kriznom štabu je Husein Hadžić prikupljao hranu, skladištio robu i hranu da bi prehranio narod.

Ljudi su tu noć proveli u skloništima, trapovima, gdje je ko imao, jer je artiljerija tukla nemilice. Neprijatelj je imao položaje na Čelopeku. Kasarna “Mali Zvornik”, na prilazu preko mosta na stijenama zvanim Vlaške njive, i sa Centrale. Obzirom da se pucalo sa svih strana i zasipalo granatama, narod nije smio izaći napolje iz skloništa čitave noći. S džamije je dolazio poziv s ultimatumom da se oružje preda do 12 sati, inače će Kula-Grad bili sravnjena sa zemljom. Naši borci na to nisu davali ni pet para, jer su se redovi obrane još više učvrstili. Ujutro je artiljerija prestala, a naređenje je ponovno došlo da do 12 sati predaju oružje. Narod je ostao na obrani, mada je znao da je nemoćan… Ali, u 12 sati i jedna minuta, ponovo je počela tuči artiljerija. Krizni je štab, zbog pretrpanosti ženama, djecom i muškarcima, naredio da se žene, djeca i starci povuku u obližnje selo Liplje. Nakon tog granatiranja, započela je stizati ispomoć braniteljima iz Živinica, Kalesije, Liplja, Cerske, Novog Sela. Krizni je štab pozvao sve borce na povlačenje iz Zvornika i da svi koji imaju oružje pristupe odbrani Kule.

Mi smo se povukli u Liplje. Usput su nas pratile granate, sve dok se nismo podobro udaljili od Kule, nekih tri-četiri kilometra. Smjestili smo se u osnovnu školu Lipljan. Tamo smo zatekli mještane koji su bili naoružani i stajali u obrani svog sela. Hranu su nam donosile žene iz sela. Bilo je kajmaka, hljebova, mlijeka u kantama, skuhana jela u šerpama.

Poslije dolaska u Liplje, stigoše i braća pa predadoše Lipljanima puške da ojačaju odbranu mjesta, budući da je Zvornik bio zauzet. Uskoro je započelo granatiranje Liplja. Narod se ponovo pokrenuo i pošao prema susjednom selu i Tuzli. Išli sma prema Marčićima na Crni vrh, jer je tamo bila glavna cesta za Tuzlu. Došli su kamioni i autobusi pa smo s njima prevezeni u Tuzlu. Smješteni sma po školama, sportskim dvoranama, prihvatili su nas ljudi dijeleći sve što su imali, ne žaleći ni zadnje mrvice kruha.

Mi smo se odmah počele raspitivati za oca preko Crvenog križa, ali nam niko ništa nije umio odgovoriti i reči gdje je. Preživjela sam šok kad sam nazvala Crveni krst Loznica. Naime, čula sam od jednog komšije da mi je babo zajedno s njim pao u zarobljeništvo, da su ga pretukli, da su tog komšiju pustili, a mog babu protjerali u Loznicu. Zato sam i nazvala Crveni križ… i čovjek koji mi se javio, predstavljao je Crveni križ i pitao me što tražim. Želim znati za oca, tražio sve podatke, pitao odakle sam, odakle zovem, naposlije što sam po nacionalnosti. Bošnjakinja, rekoh, a on na to odgovori: “Đe si mene našla da pitaš, nazovi Aliju Izetbegovića, nek ti on rekne!” Slomljena, plačući, izašla sam iz pošte, ne znajući što da radim.

Ljudi su mi rekli da postoji novoformirana opština Zvornik u Tuzli,da se raspitam u Kriznom štabu. Otišla sam i vidjela spisak stradalih i zaklanih u Zvorniku. Na tom spisku sam našla ime svoga babe. Nisam vjerovala, ali su me ljudi tješili, govorili da se primirim… i da je to vjerojatno istina. S nevjericom sam se vratila, tješeći sama sebe, nisam mogla ni jesti ni spavati misleći samo na to. Ipak, nisam mogla vjerovati… Ljudi koji su mi poznavali oca, tužno su me gledali, i ti su me pogledi uvjeravali u nepobitnu istinu: mrtav je. Komšija je kupio neke novine i u njima je bio članak “Nevine žrtve u Zvorniku”. Na popisu se nalazilo očevo ime. Tu se ugasila svaka nada da je preživio…Iznenada sam osjetila kako se mijenjam, kako rat počinjem shvaćati vrlo ozbiljno. Počela sam se raspitivati o sudbini svoga supruga, jer je s njim ostao mlađi sin od svega šest i pol godina. Ostao je u Zvorniku sa svojim ocem. Krenuli su, u povlaćenju prema Snagovu, muževljevu rodnom mjestu. Tamo mu je bila familija. Niko od njih nije htio napustiti selo. Jednoga su dana došli borci iz Snagova, pa mi neki dobri prijatelj a Himzin rodak reče da trebam znati da se naši momci nisu mogli izvući, i da ih je zaklao neki Ilija Jeremić. Jeremić, iz Srpskog Snagova.

Mada sam znala kakvi su Srbi sa Snagova, nisam zaista mogla vjerovati u taj užas, sve dok mi nisu potvrdile žene, djeca i neki muškarci koji su se, kao prva grupa, uspjeli izvući. U tom trenutku nisam mogla ni plakati. Prepustila sam se i sve prihvatila kao jedinu istinu.
Nakon svega sam krenula u Zagreb, stalno misleći na nepoznate grobove oca, muža i sina, pokušavajući spasiti bar ovo dijete.

Moja je velika želja da se prijavim u komandu Teritorijalne obrane, da se vratim i da svoje osvetim. U srcu sam skupila golemu hrabrost da se više ne bojim ni njihove teške artiljerije, ni njihovih noževa, ma baš ničega što dolazi od tih životinja. Pronaći ću ja tu kuću Jeremića. Eto, to sam teljela, ali nisam naišla na razumijevanje bila koga u Kriznom štabu u Zagrebu, tako da sam propatila za 20 dana više nego za cijela tri i po mjeseca u Zvorniku. Sada sam gotovo uvjerena da nas Srbi tuku artiljerijom, a ovi u Hrvatskoj nam uništavaju dušu. Imam jedinu želju vratiti se u Tuzlu, gdje bih se našla na borbenoj liniji s mojih 25 momaka, priključiti im se i bez oružja i uniforme, bila bih im pri ruci makar nosila municiju, sanitetski materijal ili bilo što god zatreba.

U Zagrebu sam saznala da mi je tetkin sin koji živi na Diviču, odveden i zarobljen. Za njega se ne zna od početka pa sve do danas. Je li živ? Je li ubijen Senad Musić?

Tamo je, onda, mučki ubijen i Jašif Smajlović, novinar. Pucano mu je u potiljak dok je sjedio za pisaćim stolom. Ko ga je ubio dok je slao informacije o stanju i dešavanju u Zvorniku? Sedam stotina muškaraca je bilo zarobljeno u tvornici Alhos u Karakaju, 400 zaklano prvog dana Kurban-bajrama, a 300 odvedeno u roblje u nepoznatu pravcu. To je objavljeno i na Radio- Tuzli.

Sestra mi je ostala na portirnici bolnice u kojoj se zateklo šest-sedam Bošnjakinja, pa im nisu dali da izađu iz kruga. Zadržane su da rade za njih. Tjerali su ih da rade od jutra do sutra, a nakon rada bi ih ubacivali u sobu VI. kirurškog odijeljenja, davali im samo kilogram kruha i konzervu. Od toga su živjele u zarobljeništvu. Maltretirane su i stalno zasipane psovkama (‘da im se jebe bošnjačka mater’, ‘da će igrati kako oni sviraju’, ‘da će ih poklati’ i ‘da u Zvorniku neće biti ni M od bošnjačkog imena’). Žene koje bi im se svidjele, odveli bi u prostorije tavana gdje je bila daska za glačanje ljekarskih odijela, pa bi se na njoj izredalo i po dvadeset četnika. Nakon toga bi je zaklali i naredili da se iznese u mrtvačnicu. Moja je najbolja prijateljica, s kojom sam bila nerazdvojna (Šaha Salčinović), tjerana da nosi mrtvace, što je odbila, pa su je naše dojučerašnje srpske kolegice, po odbijanju, istukle i prijavile četnicima u zgradi bolnice. Banditi su je izubijali kundacima. Tri je dana povraćala krv. Odvežena je u Beograd gdje je i umrla. Četiri-pet pula zvala sam bolnicu i uvijek mi se javljao neko od naših koji su bili zarobljeni, ali mi nisu smjeli dati nikakvu informaciju o sudbini moje sestre. Pošto su ih puštali kući pod stražom, moja je sestra molila da je puste doma da se okupa i donese veš. Govorili su da nema razloga bježati jer su joj sve njezine poklali, da više nema nikoga. Tako su joj govorili, a ona je urlikala od bola od tih riječi. Nije vjerovala u to. Otišla je kući. Darovala stražare, pa prebjegla preko Bijeljine za Tuzlu. Kada je došla, jedva sam je prepoznala. Smršavila je najmanje 20 kilograma, a živci su joj bili posve uništeni. Prihvatila ju je u Tuzli, zajedno s dvoje djece, bivša stanodavka njezina supruga iz studentskih dana. Zet mi je Iračanin. Oženjen je mojom sestrom deset godina. Kad je vidio što se dešava, prijavio se zajedno s mojim starijim bratom Seadom za obranu Bosne. On je u TO Tuzla, a brat mi je u kasarni Donji Rainci kod Međaša. Sestra je u Kreki s djecom. Srbi su je ispitivali, pitali gdje joj je suprug i je li s našom vojskom. Ona je to, dakako, skrivala. Četnici su joj rekli da je on već uhapšen i da je zapravo već zaklan, pa da nema nikakva razloga skrivati istinu.

Eto, to je samo dio svjedočenja o zvorničkim strahotama. Nema se više ni snage, ni suza. Postoji samo nada da se jednoga dana vrate na svoja ognjišta, pronađu grobovi zaklanih šehita i pokuša nastaviti borba za neki drugi, sasvim drugi i bolji život.

Zagreb, 24. VII. 1992.

POČELI SMO SKUPLJATI MRTVE PO SELU
Priča dječaka iz okolice Sapne (selo Kobilići)

Sve je počelo 5. maja 1992. godine. Tog dana stražario sam sa svojim bratom, dvadesetogodišnjakom. Nekoliko dana ranije brat je pobjegao iz JNA koja, kao i četnici, ubija naš narod. Priključio se Hrvatskom vijeću obrane. I tako, dok smo stražarili, iz trave je četnik promolio glavu i viknuo: ‘Ljudi, molim vas nemojte pucati! Došao sam na pregovore!’ A moj mu amidža odgovori: ‘Nema pregovora!’ A onda je počelo pucati, pa vidjeh da pogibe moj rođeni brat. Poginuo je jedan četnik, a jedan je ranjen. Kad je zapucalo, čuo sam brata da mi govori -’Povlači se do šume’, a on je ostao tu. Mrtav.
Za sat vremena počele su granate sijevati po selu. Selo je bilo opkoljeno tenkovima. Jedno je oklopno vozilo , što je upalo u selo, razoreno minobacačima. Iz tri susjedna bošnjačka sela, stigla je pomoć u vojsci, u ljudstvu. Borili su se ravno osam sati.

Poslije toga smo uspjeli razbiti četnike. Uzeli smo traktor i počeli skupljati mrtve ljude po selu. Uvukli smo ih u mekteb, poslagali jednog do drugoga. Ostali smo cijelu večer u tom poslu. Ujutro oko osam sati sazvali smo roditelje tih poginulih da ih vide zadnji put. Uzeli smo alat i krenuli kopati grobove. Najposlije smo pozvali hodžu i pitali ga hoćemo li ih gasuliti ili nećemo. Odgovorio je da su to šehiti, da su poginuli za pravednu stvar, da su ih ubili za to što su Bošnjaci – i da oni idu na drugi svijet čisti i bez ijednog grijeha.

Po četiri mrtva čovjeka potovarili smo u traktor i vukli na groblje.
1. Mehmed Smajlović, 38 godina
2. Fadil Smajlović, 20 godina
3. Mevludin Smajlović, 32 godina
4. Mirsad Smajlović, 20 godina
5. Muhamed Smajlović, 45 godina
6. Fetija Smajlović, 20 godina
7. Suad Smajlović, 21 godina
8. Fetim Smajlović, 45 godina
9. Isak Ramić, 25 godina
10. Huso Memić, 27 godina
11. Alija Junuzović, 25 godina
12. Osmo Junuzović, 32 godina
13. Saban Duraković, 60 godina
14. Rizah Karić, 21 godina
15. Alija Purgan (žena), 55 godina
16. (ne sjećam se imena)
17. (ne sjećam se imena)
18. (ne sjećam se imena)
Od tog je dana selo potpuno pusto. Ostalo je nešto sposobnih ljudi i naše vojske. Jednako se drže straže, a sve je ostalo izbjeglo. Taj masakr nad 18 ljudi izvršili su crnogorski rezervisti u suradnji s četnicima iz okolnih sela.

Zagreb, 23. VII. 1992.

S MUŽA SU MESO SKIDALI I NA VARTU BACALI
Kazivanje starice iz Miljevine, 84 godine

Osto mi je muž tudikana, ufatili su ga i klali ga i živo meso od njega bacali na vatru. Kad su mene ufatili, onda su zašli i zaždili sedam kuća. Opet su se povratili. Dibidus sve hajvan oćerali u traktore i kamione, i prema Miljevini oćerali, kazali – za Valjeno i Crnu Goru, prema Srbiji i Crnoj Gori. To je sve popaljeno, ni ćumez nije osto. Onda su ufatili Abida Vukaru. Bacili su ga u vatru i izgorio je. Jena cura, bila je nenormalna, oca su joj ubili i isto ga bacili na vatru, a nju su odveli i isiljavali se na njoj. Ženske su dvije ostale i njih su… Onda su došli njihovi sinovi i tamo su ih nekud odveli, pa ne znam ni šta je ni kako je. Samo ja sam bila četiri i po mjeseca u pećini. Došla mi je ova sestra, njezin čojek i dovo me iz pećine. Eto! I vamo smo krenuli. Evo vidiš noge mi otekle. Prvog rata sam ranjavana i ne mogu ni pružit je. Aperisana isto ovde, stomak, spljet crijeva dobila. I eto ta da ti pričam, sve mi je pobiveno, nemam niđe ništa, vako sam gole duše izišla. A za đecu ne znam, niko ni za kog. Imala ćerku jednu i sina jedinog. U Sarajvu mi je sin, ćerka mi je na Trebovu i zet. I sin i njegova đeca. Ja ne znam ni za kog. Ja sam potpuno… nerviram se i trujem. Eto šta imam dalje da ti pričam. Lipo sam luda… Osamdeset mi je treća godina, to vam mogu reći.

Video zapis, Jablanica, u VII. mesecu 1992.

UBILI 76 LJUDI I U VODU BACILI
Kazivanje žene iz Miljevine, oko 45 godina

Ja sam iz Miljevine, tu sam udata. Pokupili su Bošnjake odveli ih valjda kao neki zaštitni zid, četnici, da li su živi ne znam. U toj Miljevini malo ko da je mogao ostati. Govorili su nam da muškarci, naši ljudi, predaju oružje, da neće nam niko ništa. Ali, mi smo predali, ali od te priče njihove nije bilo ništa. Prevarili su narod. Odvukli ih u Kazneno-popravni dom. Poubijali puna svijeta… Za jedan dan 76 ljudi ubijeno je i bačeno u vodu.

Četnici su zapalili kuću mojih roditelja. Odveli su mi brata, odveli oca, muža su mi zatvarali dva pula u Miljevini, njegovog su dajdžu strijeljali pred kućom. Zovnuli su ga iz kuće da izađe… i strijeljali ga. I onda kad su naši ljudi vidjeli šta četnici rade, kakve namjere imaju i šta hoće, onda su morali pobjeći. Pobjegli su u šume, a nama su rekli da ženama i djeci neće ništa. Mi smo to povjerovali, ali su oni došli drugu noć u dvanest sati da maltretiraju žene i djecu onih ljudi koji su pobjegli. Dva aula su četnička došla sa njih četvoricom. Meni je u kuću u dvanest sati lupao na vrata – ‘Otvaraj’! Sa mnom je bila svekrva i troje djece. Ona je ustala i otvorila vrata, jer smo morali otvoriti kada su rekli da će pucati. Ušli su sa oružjem, djeca su pištala, plakala. Mene je uhvatio jedan, Todorović se preziva, ime mu ne znam. I sve su nam govorili ‘Nismo odavde, mi smo Crnogorci, znate li me’ – pitali su me ti četnici. Ja sam ih poznavala ali nisam smjela reći da sam ih vidala ovdje u Miljevini. Komšije su to sve naše bile. I, mene su iz kuće istjerali i odveli u kuću ovoga (komšije) što su ga tu strijeljali, ubili. I tu su bile četiri mlade žene, snahe, pa jednu po jednu odvodili u sobu i šta nisu od nas radili. Tukli nas, maltretirali, silovali, sve su radili šta su htjeli. Prijetili su nam da ako ikome išta kažemo, doći će drugu večer poklati i nas i djecu… I ja riješila da bježim u šumu, da me četnici ne kolju u kući…

Video zapis, Jablanica, u VII. mjesecu 1992.

A NEKI SU SE OBJESILI OD STIDA
Izvještaji Grupe za prikupljanje svjedočanstava o ratnim zločinima

Ime i prezime: (arhivirano)
Izjavu donio aktivista Crvenog križa BiH iz Doboja
Svjedok traži diskreciju.

bošnjačko selo Mala Bukvica kraj Doboja
Od strane četnika iz sela su odvedeni sljedeći muškarci, drugog dana Bajrama, 12. 6. 1992. godine:
Arnautović (Rifata) Zlatan
Arnautović (Osmana) Rifat
Bašić (Muharema) Salih
Bašić (Saliha) Muhamed
Bašić (Saliha) Kasim
Bašić (Muharema) Hasan
Bašić (Muharema) Agan
Nukičić (Latifa) Hasan
Nukičić (Latifa) Nusret
Begović (Murata) Salih
Begović (Saliha) Hakija
Begović (Saliha) Edo
Begović (Saliha) Emil
Begović ( Malića) Mahmut
Begović (Mahmuta) Nezir
Begović (Mahmuta) Nihad
Begović (Fatme) Senad
Kadrić (Hasana) Derviš
Kadrić (Derviša) Armin
Begović (Hašima) Muhamed
Begović (Adila) Muhamed
Ahmić Šemso
Ahmić Huso
Ahmić (Huse) Senad
Begović (Hašima) Vejsil
Begović (Vejsila) Vahid
Begović (Vejsila) Nedžad
Hamidović (Saliha) Rasim
Hamidović (Ramiza) Muriz
Šaranović (Hasana) Muriz
Hamidović (Džemka) Husnija
Đulbić (Iske) Alija
Ahmetović (Ibrahima) Fadil
Ahmetović (Fadila) Smail
Ahmetović (Ibrahima) Bećir
Ahmetović (Bećira) Esmir
Omerčić (Rahmana) Midhat
Begičević (Safeta) Emin

Ove navedene građane bošnjačke narodnosti srpski četnici su prethodno pretukli na najsvirepiji način i pred njihovim očevima radili najsvirepije stvari s njihovim ženama i kćerkama. Dvanaest muškaraca su odveli u zatvor pod optužbom da su bili na ratištu u Johovcu, te da su pripremali oružanu pobunu.

U navedenom selu od četničkog metka ubijen je Begović (Mehmedalije) Alija.

Objesio se Hamidović Ramiz, sin Salihov, poslije nasilja nad njegovom ženom Ramzom, od strane nekoliko četnika koji su je silovali na njegove oči.

Objesio se Begović (Murata) Muradif, jer ga je njegova žena Anđa izdala četnicima, te su ga četnici pretukli do smrti, nakon čega se on objesio.

Prirodnom smrću umrli su sljedeći gradani Male Bukvice:

Šarić Osman, Mujagić Ismet, Begović Rasim i Begović Zehra.

U Maloj Bukvici ostali su:
Begović (Mehmedalije) Avdo sa ženom i s dvoje djece, te suprugom svoga ubijenog brata Alije i njihovim roditeljima; Bašić Hasija, Bašić Behara, Bašić Ajka, Bašic Mina, Subašić Taiba, Arnautović Suada s kćerkom Almom, Lukovica Šeća s djecom Amirom i Sanelom, Nukičić Fata i Nukučić Fatma s djecom, Ahmić Zudo sa ženom, kćerkom, zetom i unukom. Ahmić Subha sa snahom i unučetom, Begović Safeta s djecom, Ahmić (Šemse) Sedika s djecom, Šaranović Enesa s dvoje djece, Hamidović Džemka, Begović Sakib sa ženom, Hamidović Hanka, Hamidović Ramza.

Te su građane koji su ostali u selu četnici tukli, maltretirali, a žene i djevojke silovali i tjerali da ih kupaju, te još druge svirepe stvari. Kada im je i to dosadilo, onda su iz sela Male Bukvice pokupili sve građane koji su ostali i odveli ih u nepoznatom pravcu, a selo su lagano pljačkali i palili kuću po kuću.

Sva ova zlodjela radili su i Srbi, komšije mještana Male Bukvice: Vidaković (Alekse) Vasilj koji je nagovorio građane mjesne zajednice M. Bukvice da predaju oružje, a poslije toga zajedno s uvoznim četnicima dogovarao sva zlodjela i nasilja nad Bošnjacima. U tome su mu pomagali: Jovo Gostić, sin Ljube, inspektor srpskog SUP-a u Doboju, Jovo Vidović, sin Drage, i Zora Šljivo, Ramizova supruga.

Sve su to svjedoku NN saopćili koje u iskazu precizno imenuje, ali njihova imena zadržavamo arhiviranim zbog moguće odmazde nad njima i njihovim obiteljima.

Zagreb, 28. 7.1992.

Biblijski prizori
JEDNOG SU RAZAPELI, DRUGIM IŠČUPALI SPOLOVILA

Svjedočanstvo Alije Luinovića
(ne traži diskreciju)
Godina rodenja: 1940
Mjesto stanovanja: Brčko

Petog maja, kada je izvršen napad na Brčko, nas trojica i dvije žene, sklonili smo se u podrum kuCće u kojoj smo stanovali. Nakon izvjesnog vremena čuli smo glasove trojice muškaraca koji su govorili da imamo tri minute za predaju, a u suprotnom će baciti bombu u podrum. Dao sam odmah jednoj od žena košulju da pokaže kao znak predaje. Četnici koje smo sreli vani imali su zelene beretke što me je iznenadilo, jer je njihova propaganda uvijek govorla da Bošnjaci nose zelene beretke. Otjerali su nas pred Dom zdravlja u Brčkom i cijelo vrijeme nas tukli kundacima. Jedna je starica pala pod udarcima i ostala ležati. Skupljeni narod su tu razdvojili tako što su 180 do 200 muškaraca odveli u džamiju. Ta je grupa tu ostala četiri dana, a ja sam već poslije 48 sati prebačen na drugo mjesto.

U džamiji smo na obrednom mjestu, abdesthani, morali vršiti nuždu. Prvu smo hranu dobili nakon 48 sati.

Kazne za najmanju primjedbu su bile udaranje batinom po dlanu do odsijecanja uha, nosa, skakanja sa stola na grudni koš. Sve se to dešavalo u Domu zdravlja. Mladić, Bošnjak, kojeg su u gradu zvali “Sarajka”, razapet je na križ usred grada. O tome su nam pričali svi koji su pristizali, pa i sami četnici. Imao je 27-30 godina. Umro je na križu. Optužen je da je nekada silovao neku Srpkinju.

Nakon 48 sati 100-200 ljudi odveli su u restoran preduzeća Laser. Noću je dolazio četnik kojeg su zvali Ranko, star oko 30 godina. Prozivao je ljude po prezimenu i pred zgradom ih klao. Stražari bi tražili da legnu na zemlju tako da nam nisu više bili na vidiku, nego tek kada oni odu i kada smo se mogli primaći prozoru, vidjeti bismo ljude prerezana vrata.

U susjednoj prostoriji do restorana bilo je desetak žena različitog uzrasta. Taj Ranko je silovao ženu -majku dvoje djece, a i njezina majka je bila prisutna. To znamo po vrisci koja se jasno čula. Ranko je iz sela Potočari.

Noću 7. maja prebačen sam u logor “Luka”, na savsko pristanište. To je bio carinski magacin s prozorima visokim četiri metra. Stakla su bila razbijena. Sedam dana smo sjedili na betonu gusto stisnuti. Dvojici mladića od 16 godina ugradili su nešto veličine graha ispod kože na ramenu i mi smo pretpostavljali da su to mikrofoni i da prisluškuju što govorimo.

Ljude iz Stranke demokratske akcije, i brojne druge, prezimenom su prozivali po trojicu da izađu, nakon čega bismo čuli tri hica, a oni se više nisu vraćali. Inače su sve radili u simbolici broja tri, kao što se krste sa tri prsta. Ja sam kroz odškrinuta vrata hangara vidio da su te ljude stavljali bočno da legnu s glavom na trotoaru blizu šahta gdje je krv oticala. Krvnici su bili iz okolice Bijeljine i iz Srbije. To znamo jer su vrlo često pijani pričali s nama, nepovezano. Po ekavskom dijalektu su iz Crne Trave. Glavni koljač u ovom logoru zvao se Goran Jelisić iz okoline Bijeljine. Njegova četa drži relej na Majevici. O tome su pričali njegovi drugovi. Bio je koljač i jedan major JNA kao i jedan kojeg poznajem kao mašinovođu na riječnim brodovima.

Do 16. maja svako su veče ubijali 25 do 30 ljudi. Zadnji je ubijen Avdo Karić koji je stanovao u istoj kući sa mnom i koji je sa mnom bio u podrumu. Došli su noću u 12 sati s crvenim kapama i jedan je rekao: ‘Tri dobrovoljca mi trebaju.’ U dvorištu upravne zgrade Lasera šesnaestogodišnja Monika, vanbračno dijete Vere, gađala ga je i pogodila u rame, a “Major” ga je dokrajčio.

Poslije 16. maja prestala su direktna ubijanja, ali smo vidjeli leševe ljudi koje su dovozili. Do šesnaestog su ubijene bacali u Savu gole, a poslije su ih spaljivali u kafileriji. Ljudi su dovođeni osobnim automoblilima iz grada i u prvo vrijeme u Potočarima zatrpavali u masovne grobnice, zatim odvozeni kamionima hladnjačama, da bi na kraju bili spaljeni u kafileriji.

To mjesto se nalazi na putu iz Brčkog prema fabrici Interplet. Jednog su dana dovezli 10-20 mladića starih izmedu 18 i 25 godina, gole, s iščupanim spolnim organima. Uši i nosovi bili su im odsječeni.

Zatočenici su služili za utovar i istovar leševa. Četnik zvani Ilija prijetio je i nama, ručno od žire debele 12 mm, napravljenom spravom, sličnoj škarama. U donjem je dijelu žica uvijena tako da omogućava čupanje.

Od ukupno 1.500 zatočenih u logoru, 120 je spašeno i izašlo na temelju neke intervencije ili podmićivanjem parama. Za oko 35 ljudi ne znam kako se spasilo. Zadnjih deset dana su puštali uz potvrdu da se neće vratiti i da se odričemo ukupne imovine, a na potvrdi je bio tačan pravac našeg putovanja. Ja sam se spasio kada sam jedan dan rizikovao i pretrčao do kancelarije Dragiše Tešanovića, bivšeg inspektora policije i rekao mu: ‘Tako ti Boga Dragiša zašto me držiš 52 dana. Da sam na tvom mjestu, ti ne bio bio ni 24 sata.’ Pitao me: ‘Zar si još živ?’ – i pustio.

Otišao sam Hadžovićima čija je kuća udaljena 100 metara od logora. Nije mi jasno kako tu kucu četnici nisu dirali, mada su imali neki svoj punkt preko puta. Onda sma čuli da puštaju iz Brčkog sve one koji potpišu da se odriču imovine i obavežu da ako se ne vrate za tri dana, da se nemaju više pravo vratiti. To je radio Žarko Damjanac, jedan od zamjenika komandira kojeg ne poznajem. Potvrdu i danas posjedujem. Trinaestog maja sjeo sam na autobus za Novi Sad i u putu su nas stalno pregledali. U Subotici smo sjeli na voz i stigli do srpsko-mađarske granice.

U luci je ostalo 120 ljudi, većinom do 30 godina starosti. Čuli smo da su prebačeni u Petkoviće kod Bijeljine, a najmlađe u neki rudnik u Srbiji. Od događaja u gradu saznao sam da su Hrvate ubijali odmah. Kao i da su silovali dvije kćeri Ramiza Hadžimahovića, koje su iskoristile jednu priliku, pustili plin i izazvale ekspoloziju u kojoj su izgorjele. Ramiz Hadžimahović je u TO BiH u Rahiću.

U Brezovom Polju otvoren je koncentracioni logor-bordel s djevojčicama i djevojkama iz Brčkog. Jednog Srbina koji je htio spasiti nekog Bošnjaka za 5.000 DEM, ubio je arkanovac, nakon što mu je naredio da klekne kao musliman. Raznio mu je glavu puščnim hicem.

SPALJIVANJE ŽIVIH, VAĐENJE OČIJU, DAVLJENJE DJEVOJAKA
Iskaz svjedoka iz konclogorskih mučilišta

Ime i prezime: (arhivirano)
Rođen 1931. u Kozarcu
Svjedočanstvo zabilježeno: 31. 7.1992.

Nakon okupacije Kozarca, dospio sam 27. 5. 1992. u prvi zatvor u Ciglane kraj Prijedora. Tu sam proveo dva dana i tri noći. Onda sam bio premješten u logor Keraterm i poslije tri dana bio sam šest dana u logoru u Omarskoj. Zadnji logor u kojem sam bio, bilo je Trnopolje. Sve ukupno u raznim logorima bio sam mjesec i dvadeset dana.
Čuli smo da su zenama otimali djecu i da se nisu vraćala. Sve žene i muškarci bili su razdvojeni. Spavalo se na betonu ispod streha ciglane. Nužda se vršila na jednom mjestu deset metara udaljenom od drugih ljudi. Tu su bili ljudi iz Kozarca, okolone Prijedora pa čak i iz Bosanskog Novog.

Uhvatili su nas tako što su stavili oznake Crvenog križa i u megafan vikali: ‘Predajte se, čeka vas Crveni krst i bićete zaštićeni!’ Na cesti je bio 21 autobus i tu su razdvojili žene i djecu. U autobusu smo morali sagnuti glave. Neki su autobusi odmah kroz šumu vozili u Trnopolje, a ostali u Ciglane.

U Ciglanama su ljude odvodili po noći. Čuo se rafal i čovjek se više nije vraćao. Vidio sam kako su jednom rezervnom milicionaru iz Kozarca polomili kosti, stavili krpu u usta, polili ga benzinom i zapalili.

U Omarskoj su tukli i ispitivali. Mislim da mi je glavu spasilo to što sam uporno tvrdio da nemam ni braće ni djece. Nikog nisam izdao da je u borbi ili da ima oružje. Logor je na pruzi Banja Luka – Bosanski Novi. Tu su rudnik i tornjevi za separaciju rude 20 metara visoki. Unutar tornjeva bili su boksovi 10×6 metara, u kojima je bila po 300 ljudi. To su etažne prostorije za separaciju rude. Svaka je imala po četiri sprata i u šest separacija je bilo 8.000 ljudi. Nije se moglo spavati osim zadrijemati na nečijem ramenu. Svjetla nije hila. Dobili smo jedan hljeb na šest ljudi, tek nakon tri dana. Unutra se vršila nužda. Moja dva brata bila su tamo i jedan je umro u drugoj etaži. Nisam ga smio ni pogledati, niti sam znao šta je s njim. Kasnije, kada sam došao u Trnopolje, drugi ljudi su mi to rekli. Za šest dana umrlo je 35 -40 ljudi. Svaki treći dan dobivali smo hljeb i kasnije po par zrna graha. Oni dođu do vrata i mi bismo poredani u krug, uzimali hranu u karton ili u tetrapak koji smo našli. Vode su nam davali svaki dan toliko koliko se moglo uhvatiti u karton. Par pula su pružili crijevo kroz mrežastu platformu kakve su inače dijelile etažu od etaže. Logor je bio podijeljen u tri dijela: A, B, C. Iz C dijela nije bilo preživjelih, jer u Trnopolje kasnije iz C niko nije došao. Trojica iz Kozarca su izvršila samoubistvo. Dvojica su iskočila kroz odvodnu cijev i stražari napolju su ih dokrajčili. Osim u ovakvim tornjevirna bilo je logoša i u zgradi sk1ašta. U logoru je bilo samo oko 30 žena. Ispitivanja su bila svake noći. Meni su puščanu cijev gurnuli u usta i tako su rni izbili sedam zuba. Mnogi se poslije ispitivanja nisu vraćali. Istražitelji su bili obrazovani Srbi. Poznajem trojicu. Mladen Mitrović, naš komšija. Slobodan Kuruzović, nastavnik. U logoru su obojica bili neki kornandiri. Nosili su kokarde. I sami su tukli i udarli logoraše. Govorili su nam da će za svakog ubijenog Srbina ubiti 300 Bošnjaka.

Ja sam bio jedini iz C odjeljenja kada su napunili autobus sa 45 ljudi, uglavnom starijih. Dolazili su u logor mlađi, a stariji su odlazili. Dječacima i mladićima obično nije bilo spasa.

U trnopoljski logor smo dovezeni u 5 sati predvečer. Kao da smo došli u slobodu. Bili smo sretni da se može ležati na betonu. Kada sam ja došao, bilo je oko 4.500 ljudi u centralnom ograđenom dijelu oko kojeg su raspoređene straže. Cijelo je selo Trnopolje bilo zapravo jedan logar, i tako gledano, bilo je u njemu oko 10.000 ljudi-zatočenika. Nekim je ženama bilo dozvoljeno da u pratnji četnika idu kući i spremaju hranu. S jedne je strane logora autoput, a s druge -pruga gdje su se u vagone za stoku ubacivali ljudi. Sve je to radi etničkog čišćenja. Iz prostorije kina, u kojoj sam proveo prvu noć, izveden je Bakir Mahić. Svaku su noć ulazili i uzimali ljude bez spiska ili neke optužbe, nego redom. Dječake su nogama gazili u barama vade, na makadamskoj cesti. Ipak, manje se umiralo nego u Omarskoj, jer je bilo nešto hrane. U cijelom centralnom dijelu mjesta, bio je jedan školski i jedan poljski WC. Vodu za piće dobivali smo, a i Ahmet Volić nam je dodavao crijevo preko ograde. Jednom kada sam dobio dozvolu od komandanta da odem kući, nakon 2,5 km straža nas je uhvatila i utovarila u kombi, sedam po sedam ljudi jednih na druge poprije koko cjepanice drva i opet vratila u logor. U ambulanti su nas postrojili i vidio sam i zarobljene Bošnjake liječnike. Tu sam vidio kako su ispred ambulante Senadu Kiparusa (31 godina), krupnom čovjeku, na grudima četnici napravili krst sa retiri slova C, i onda su mu na nogama presjekli tetive. Jednog drugog su oborili i nožem mu presjekli kičmu, taka da su mu se noge odmah oduzele. To su radili četnici “ramboi” koji su imali razne dodatke na sebi, kao mrežaste maske na licu, crne rukavice s golim prstima i crne trake oko reča. Nisu bili bosanski Srbi, jer su govorili ekavski i “bre”. Kroz otvoren prozor čuo sam iz daljine od 20 metara plač žena. Jedna je plačuci govorla: ‘Ljudi, ja sam prije mjesec dana operisana!’, ‘Imš li mamu?’ – pitali su i doveli i mamu i tatu te djevojke. Silovali su joj majku pred njezinim i očevim očima.

Jedan dan su pet djevojčica od trinaest godina odveli u Mirsadovu kuću i sutradan ih vratili u takvom stanju, da je doktorica Sabiha Pašić dvije uspjela sašiti, a tri su morale biti otpremljene u prijedorsku bolnicu, kamo su, navodno i odvezene. Deset je žena silovano ispod topole. Bilo je oko tridest četnika koji su se smjenjivali na straži. Dr. Pašić mi je pričala kako su masakrirali i Čeha Željka Sikoru iz Prijedora. I on je bio lijčnik u bolnici. Odsjekli su mu spolovilo i izvadili oči pod optužbom da je prije rata kastrirao 300 srpske djece.

Poslije mjesec i dvadeset dana provedenih u logorima, otišao sam iz Bosne s konvojem izgnanika.

MUČENJE
Svjedocenje bračnog para koji traži diskreciju (suprug Bošnjak, supruga
Hrvatica, rođeni 1947. godine)

Rat je počeo 3. maja u jutarnjim satima. Kroz Doboj je prošlo nekoliko automobila s razglasom. Bila su policijska. Iz razglasa se čulo: ‘Pomoz Bog srpski narode, napokon smo oslobođeni! Vi ste u srpskoj opštini Doboj! Ne poduzimajte ništa, jer ćemo to energično spriječiti. Obavještavamo sve da danas do 14 sati predaju oružje.’

Par dana ranije, predsjednik Skupštine opštine Doboj, Ahmet Aličić, postigao je dogovor da se neće osnivati štab TO da bi se Doboj sačuvao od sukoba i razaranja, koje se moglo predvidjeti na temelju velike koncentracije snaga Jugovojske, što se u prethodnim nedjeljama, povlačeći se iz Hrvatske, zadržavala na području Doboja. Prethodnih dana primjećivali smo da su naše komšije srpske nacionalnosti masovno napuštali grad.

Trećeg ujutro zabranjeno je kretanje po ulicama. Na radiju a i putem megafona izdata je obavijest da se svi vojni obveznici jave u Dom JNA. Građani su se masovno prijavljivali bez obzira na nacionalnost i to je prijavljivanje trajalo tri dana. Pored uspostavljene vlasti i potpune kontrole i saradnje građana, grad je bombardovan 3. 5. 1992. Sve kuće oko džamije su porušene a minaret je srušen posebno postavljenim eksplozivom. Tu noć su porušeni još neki vjerski objekti, među kojima i katolička crkva. Sljedećeg su dana hapsili ljude koji su došli na posao.

13. 6. 1992. oko 16 sati došao je predsjednik kućnog savjeta Rajko Paripović u pratnji vojnika, zadržali su se oko 15 minuta i napustili stan tvrdeći da nam se neće ništa dogoditi. Nakon dvadesetak minuta, došla su četvorica srpskih vojnika u maskirnim uniformama s oznakom JOS-a. Od naoružanja imali su samo jedan revolver i nož. Pitali su nas što smo po nacionalnost i kada smo rekli da sam ja Bošnjak, a moja supruga Hrvatica, jedan od njih je odveo moju suprugu u kuhinju, a kasnije ju je vratio potpuno golu, s prijetnjom da će je ponovo silovati. Kad su moju suprugu odveli u kuhinju, u isto su me vrijeme mutki tukli. Jedan me je tukao, drugi prišao regalu, a treći je izvadio nož. Onaj što je prišao regalu, rekao je: ‘Nemoj ga odmah klati, neka prvo kaže gdje su marke i zlato.’

Uništavali su sve po stanu, tražeći zlato, a mi smo ih molili da uzmu sve što hoće samo da nas puste. U stanu su našli ukupno 9.000 dinara i 400 DEM.

Mene su sve vrijeme tukli pesnicama i zasijecali kožu na rukama nožem, udarali su me nogom u trbuh, po licu i slomili mi dva zuba. Nakon 11 dana dobio sam potvrdu o ozljedama koju prilažem.

Njihove su vlasti objavljivale proglase. Milan Martić se direktno oglasio preko radija i rekao da su po gradu ovakvi slučajevi kao što je naš, (pljačkanja, silovanja, maltretiranja) izuzeci, i da su to radile razularene grupe koje će biti identifikovane i kažnjene.

Još dva do tri dana trajala su takva maltretiranja. Po gradu su nastavljena hapšenja i mi nismo znali što se dešava s građanima.

U fabrici namještaja Razvitak, sada se isključivo proizvode mrtvački sanduci. Mnogi naši susjedi, poznanici i rođaci, potvrdili su nam da su njihovi bližnji odvedeni u hangare u krug tvornice sokova Bosanka.

Postoje tri vrste hangara: u prvom hangaru su uhapšenici od strane vojne policije, u drugom Bošnjaci i Hrvati koje je uhapsila civilna policija, a u trećem Srbi, nelojalni uspostavljenoj okupacijskoj vlasti. Najveći broj kuća uhapšenih Bošnjaka i Hrvata (i odvedenih u nepoznatom pravcu, ili izbjeglih pred terorom), prvo je opljačkan, a zatim naseljen srpskim življem. Svi ljudi u Doboju koje smo sretali, rekli su nam da je u ulici Petka Đurića oko 20. VII. zaklan bračni par Begović, umirovljenici. Imamo saznanja da su mnogi nama poznati ljudi mjesecima zatvoreni ili se uopšte ne zna gdje su: Avdić Smail, profesor engleskog jezika, Nađa Šerić, službenica, Jozo Mandić, predsjednik HDZ, Mišo Mandić, predsjednik Foto kluba čija je supruga protjerana iz Doboja sa dvoje malodobne djece, Vedad Makarević, građevinski inženjer, Enver Vukotić, strojarski inženjer, Salih Herceg, direktor Fonda zdravstvene zaštite, Rafael Romić, financijski direktor Bosanke, Azra Hadžikadunić, liječnica, Slavko Duspora, direktor Bosanke.

Svi Bošnjaci i Hrvati su otpušteni s posla, osim onih koji su im neophodni za održavanje radnih procesa.

Ja, (supruga), potvrđujem da sam 13. VI. silovana u vlastitom stanu od strane jednog vojnika srpske vojske, odnosno martićevca što dokazuje i Martićeva izjava na radiju.

ŽIVOT O DESET DEKAGRAMA KRUHA
Izjava mlade prijedorske liječnice

Ime i prezime: (arhivirano)
Datum davanja iskaza: 28. 7.1992.

(Došla je iz Prijedora gdje joj su jo majka i otac u logoru. Otac je bio predsjednik Opštine Prijedor. Kada je počeo rat u Prijedoru, 23. V. 1992., otac je uhapšen, odveden u policijsku stanicu, zatim u logor Keraterm gdje je bio deset dana i onda prebačen u logor Omarska. Šest su ga dana tjerali da dâ izjavu za TV Banja Luka, a nakon toga se o njemu nije ništa znalo puni mjesec dana, sve do ponovnog saznanja da je u Omarskoj i da, zajedno sa šestoricom zatočenika, štrajka glađu. To su saznali od stražara u Omarskoj, svoga komšije i od navodnog advokata (po sluzbenoj dužnosti), nekadašnjeg obiteljskog prijatelja. Rekao je da mu se sudi zbog djela protiv Srpske države Bosne i Hercegovine, i djela protiv oružanih snaga. Osim domaćih ljudi, u događaje u Prijedoru su uključeni mnogi iz Srbije i Crne Gore. Od advokata smo saznali da u Omarskoj zatvočenici dobivaju dnevno 10 dekagrama hljeba i pet minuta vremena da dođu na red i pojedu. Svi se logoraši izredaju od 7 sati ujutro do 7 navečer.)

…Jedan ugledni prijedorski doktor je izašao iz logora i donio mi očevu poruku da se ne brinemo i da ga ne tuku kao druge koji umiru pod strašnim batinama. Liječnik nam je rekao da je vidio ljude kojima se crvaju rane po tijelu. Jednom, kada su mislili da treba doći UNPROFORM, bili su ošišani i oprani. Moja mama, koja je ostala u Prijedoru i koja je prije okupacije bila direktor bolnice, pokušavala je na sve načine doći do bilo kakve obavijesti o tali, ali su joj redovito odgovarali neka se obrati Banjalučkom korpusu. Teško je znati koja vojska i država sve to organizuje, jer isti ljudi često mijenjaju uniforme i oznake. U Prijedoru je Slobodan Kuruzović predsjednik Kriznog štaba i njega se svi boje. Svi koji su na području Prijedora imali bilo kakav ugled, sada su u Omarskoj. Žene su odvojene u kancelarije i imaju ponekad i vode da se operu. U Omarskoj je zatvorena i Sabina, koja je član Crvenog križa. U Omarskoj su zatvoreni svi liječnici, suci i pravnici. Moj kolega Željko Sikora optužen je da je kastrirao srpsku djecu i lomio im kosti. Ubijen je u Omarskoj. Osman Mahmulin je optužen da je htio ubiti svog kolegu koji je imao infarkt i da mu je dao pogrešnu terapiju. U Omarskoj mu se gubi svaki trag.

U Prijedoru je bilo 47 posta Bošnjaka i 16 posta Hrvata. Skoro svi su na različite načine odveđeni ili kao ja koja sam išla u konvoju, nakon što sam potpisala da se dobrovoljno odričem imovine. Taj obrazac ima oblik molbe. Sve je počelo tako što su ušli tenkovi JOS-a i vojska koja je brzo skupljala muškarce i tjerala ih da trče ispred tenkova i za njima su vikali da su Alijina vojska. Mene su vodili samo na saslušavanje i pustili.

Dana 1. jula jedna je grupa iz Omarske prebačena u logor Trnopolje, gdje žene iz mjesta, koje je također geto opkoljeno stražom, mogu donositi hranu logorašima. Tamo logorše tjeraju da pjevaju srpske pjesme, kao: „Ko to kaže da Srbija nema more“… Moja rođaka je u Trnopolju i jednom su je pustili da vidi djecu na dva sata. Rekla mi je da u Trnopolju dnevno umire i do petoro djece uglavnom od dijareje i proljeva, jer nema dovoljno vode, dok srpski vojnici dobivaju pakete s oznakama Crvenog križa.

U Prijedoru je porušen cijeli Bošnjački dio, četiri džamije u gradu i oko dvadeset u okolnim selima.

Prilažem spisak svih ljudi, uglavnom uglednih, o kojima se nešto zna i molim da se međunarodne institucije i javnost angažiraju za spas njihovih života.

DJECU SU BACALI U GORUĆU PEĆ
Riječ svjedoka koji ne traži diskreciju

lme i prezime: Miralem Medanović
Rođen: 1927. godine
Bosansko Vrpolje, općina Sanski Most
Zapisano: 30. 7. 1992.

Ja sam dobio poziv od Gojka Šaule, direktora škole u Tomini kraj Sanskog Mosta. Gojko je bio i komandant četničke jedinice. Nakon što me dugo ispitivao, odvezao me je svojim kolima u logor Ciglane u Prijedoru.

Nisam znao zašto. U tom su logoru silovali žene a djecu bacali u goruću peć. Tih je dana u logoru bilo oko 1.000 ljudi svih uzrasta i godišta. Bile su cijele porodice. “Beli orlovi” su po pet ljudi izdvajali i ubijali ih pištoljem i nožem.

Napunili su 13 kamiona mrtvim Bošnjacima. Moj je ujak bio među onima koji su tovarili kamione i nabrojao ih je upravo toliko. Čuvari su bili četnici “beli orlovi” iz Srbije. Imali su kokarde, ali ne i brade.

Prvi dan u peći su bacili petnaestoro djece, od onih najmlađih, pa do pet godina starosti. Majke su ih grabile uza sebe i otimale ih. One, koje su se previše otimale, odmah su ubijali. Ljudi su se povlaćili prema žici i okretali glavu da ne gledaju. Onda je došla naredba četnicima da to ne rade i sljedećih dana to nisu činili. Kada bi ugurali dijete, zatvorili bi kupole i djeca nisu gorjela nego bi bila spečena. Djeca su prvo vrištala, a onda bi ušutjela.

Nas dvadeset su prebacili u Omarsku. Nije bilo žena. Bili su sarno muškarci od 15 godina starosti na više. Tu smo bili 6-7 dana. Onda su nas stavili u kamione. Kada su nas prebacivali kamionima i kada je jedan kamion stao, ja sam pobjegao kroz kukuruze. Bio je mrak i pucali su, ali sam uspio pobjeći. Skrivao sam se kod sina u Prijedoru deset dana, odatle me zet iz Poharske prebacio u Vrpolje. U Vrpolju sam se skrivao kod tetke, sve dok i Vrpolje i Hrustovo nisu napali četnici. Hodža je organizirao odbranu. Onda su se povukli u šumu i tukli se pet dana. Ko je ostao i bio izvan borbe, ubijen je. Pun traktor su napunili samo jednom familijom, Kadirići, pa su ih odvezli na most, naslonili na ogradu i klali. Mene su našli u garaži. Pitali su: ‘Čija je ovo kuća?’ Rekao sam da je mog sina, koji je u Austriji sedam godina. Tukli su nas i ispitivali da kažemo ko ima oružje i ko na njih puca iz Gajića. Rezaka Seleševića i Reufa Pobrića su strijeljali naslonjene uza zid. I ja sam stajao uza zid, ali je jedan došao, pitao me za godine i pustio kada je čuo da imam 66 godina.

ILIJU SU ODVELI GOLOG
Svjedok koji potpisuje svoju izjavu

Ime i prezime: Kerim Mehmedović
rođen 15. 9. 1949. u Kotor Varoši
Zabilježeno 24. 7.1992.

Srbi nisu pričali o politici neposredno prije preuzimanja vlasti. Pratili su ljude mjesecima. Mirjana Uzmić je bila zadužena da me prati. U logoru mi je jedan mještanin, čuvar, zapovjednik specijalaca Zdravko Samardžija, ispričao sve, od riječi do riječi što smo izgovorili na jednom našem sastanku. To znači da su imali od ranije ubačene svoje ljude u političke stranke.

Ja sam bio u rezervnom sastavu MUP-a BiH od 20. septembra. Ilegalna srpska regija i CSB je bila formirana ranije. 11.6. 1992. je bilo preuzimanje stanice milicije od strane srpske milicije (CSB Banja Luka). U rezervnom i aktivnom sastavu bilo je proporcionalno zastupljeno stanovništvo po nacionalnoj strukturi općine, ali u aktivnom sastavu Srba je bilo više, tj. oko 60 posta. Svi događaji koji su se dešavali u Kotor Varoši nakon preuzimanja vlasti od strane SDS-a, bili su unaprijed planirani i uvježbavani, kao na primjer na vježbi “Kozara 88″, kada smo bili jedinstveni MUP.

Pošto općina Kotor-Varoš, kao općina s većinskim bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom, nikada nije donijela odluku za priključenje samozvanoj srpskoj regiji Krajina, oni su se odlučili na primjenu sile i preuzimanje vlasti. Odmah je počeo i teror nad stanovništvom koji se očitovao u sljedečem:

Hapšenje stanovništva koje je ujutro krenulo na posao i hapšenje viđenijih ljudi i pripadnika nesrpskih političkih stranaka i aktivista. Nerijetko su to bili imućniji ljudi ili obrazovaniji, za koje se mislilo da bi mogli pružiti otpor.

Tukli su ljude u kući, pred kućom, pa u logorima bez obrazloženja. Jedini kriterij je bila nacionalna pripadnost.

Djevojku Mirsadu od 17 godina specijalci su odveli u hotel Borik i ujutro je vratili u užasnom fizičkom i psihičkom stanju.

Moj komšija, Hrvat, Drago Anušić, opljačkan je, pa kada je nakon dva dana otišao prijaviti štetu, strijeljan je u dvorištu Vujadina Ljubobratovića, glavnog organizatora srpskih ekstremista, zajedno s pravoslavnim popom, članom crkvenog odbora.
Svi Srbi, muškarci od 18 do 60 godina, odjedanput su se pojavili u uniformama i pod oružjem. Mjesec dana grad je bio logor sa zabranom kretanja i hapšenjima. Ja sam uhapšen prvoga dana i pušten nakon šest dana.

Sve zločine su radili specijalci iz Banja Luke, a jedinice bivše JNA, transmisionirane u Vojsku srpske Krajine, bili su oko grada na položajima prema nekim selima. Povratnici s hrvatskih ratišta, mještani sela Burća (kraj Šipraga), obućeni u maskirne uniforme JOS-a, isticali su se u teroru.

Formirano je više logora: Pilana, stanica milicije, Osnovna škola Bratstvo-jedinstvo, bivši zatvor i bolnica. Bošnjaci i Hrvati koji su se počeli javljati za pomoć u bolnicu, tamo su bili premlaćivani. Tako je stradao ranjeni policajac Uzeir Prlja, koji je pri pružanju otpora ranjen i kojeg su seljaci doveli u bolnicu. Preminuo je pod udarcima pesnica u bolnici.

Katoličkog svećenika su natjerali da na megafan oglašava naredbe srpskog Kriznog štaba, da sâm traži oružje i pred narodom je “provjeravano” njegovo znanje o hrvatskoj zastavi.
U logoru smještenom u Stanici milicije ljudi su neprekidno premlaćivani tučeni umjesto saslušavanja, tako da su prostorije krvave.

Hrvata Iliju Draguljića su golog doveli u Stanicu milicije kao i njegovu ženu. On je teško pretučen, a zatvorenike su tjerali da mu siluju ženu. Poslije dva dana su pušteni, ali su ga strijeljali pred njegovom kućom.

11.7. 1992. organiziran je prvi konvoj za izlazak iz Kotor Varoši. Svi ljudi koji su mogli izaći morali su potpisati da ostavljaju svu imovinu i da se neće vratiti. Prvi je konvoj imao oko 115 ljudi smjštenih u tri autobusa. Nakon njega, puštena su pod istim uvjetima još dva konvoja s ukupno par stotina ljudi. Broj zatvorenih je 300-400 muškaraca od 18 do 40 godina starosti. Prema viđenju Ibrahima Memiševita svakodnevno je traktorima s raznih strana općine u naselje Donji Varoš (na groblje, Harem), dovlačeno desetine leševa Bošnjaka i Hrvata i tu zakopavano u zajedničku grobnicu. Zatrpavani su bagerima.
Svoj iskaz spreman sam potvrditi pred bilo kojim međunarodnim sudom.

BAGER KOPA GROBOVE
Svjedok koji ne želi otežati život onima koji su ostali

Irne i prezime: (arhivirano, kao i ostali osobni podaci)
Izjava data 24. 7. 1992.

Dana 11. juna 1992. godine stigla su tri autobusa specijalaca, tzv. Risovi s Vrbasa, u plavim uniformama.

Krenuli su po kućama da hapse. Stanovnštvo se razbježalo po selima, ostali su (nabraja obitelji i sudbine koje su neke od njih zadesile).

Parkirali bi po tri auta pred kuću, obijali vrata, tražili ljude, psovali i išli bi dalje. Ja i moj komšija (…) smo se sakrili i otišli tražiti porodice. Ostali smo tri dana u selu Ravno. U selu je bilo pedesetak mladića s puškama koji su otišli u šumu i osnovali svoj štab. Porodice su se počele vraćati kućama u grad, jer u selu više nije bilo mjesta. Kad sma došli kućama ponovo je počelo hapšenje. Hapsili su po spiskovima koje su dobili od domaćih izdajnika, Srba, naših komšija. Oko 18. juna došli su do mene i tražili mag sina (i dvojicu njegovih prijatelja). Optužnica -~špijuni koji snimaju srpske položaje. Odveli su ih i vratili sutradan oko 17 sati. Djeca su bila pretučena drvenim maljem. Mog sina su najviše tukli jer nije plakao.

Nakon dva dana došao je bager i počeo kopati. Pred veče su došla tri traktora sa leševima. Mog komšiju (…) su natjerali da im pomogne istovarati leševe. On je prepoznao dosta ljudi, ali nije smio ništa reći. Ukopavanje leševa se ponavljalo dva dana.
Njihova auta su dolazila svakih pet minuta; ili su hapsili ili su ubijali. Iz naše ulice (oko pedeset kuća) nije odvedena niti jedna žena. U 9 sati odveli su (trojicu), do centra grada su pokupili još dvanaest ljudi i pred policijskom stanicom su ih strijeljali. Nakon dva – tri dana su odveli mladića Zembić Edina (24 god.), tukli ga i od batina je umro. Mene i još devetoricu ljudi – mesara po zanimanju, odveli su u veterinarsku stanicu da koljemo stoku za srpsku vojsku. Meso su prodavali i civilima po mesnicama. Dobili smo iskaznice da se možemo kretati od kuće do radnog mjesta. Radili smo od 6 do 20 sati. Kad je nestalo stoke za klanje, kamionima su nas odveli u Hrvaćane, najveće i najbogatije bošnjačko selo. Tu smo šest dana kupili stoku i vozili je u Maslovare, najveće srpsko selo. Tu stoku iz Maslovara (92 krave), odvezli su u Teslić za srpsku vojsku. Budući da smo išli tovariti stoku prolazili smo kroz sela Rujavce, Vrbanjce, Hrvaćane, koja su hila skoro potpuno uništena.

Hapsili su uglavnom mladiće, a ostalima su ponudili iseljenje ako se nisu ogriješjili o zakon Srpske republike. Selili smo se uz potvrdu o ostavljanju imovine i predajom ključeva od kuća. Iseljavanje je bilo organizovano. U Zanatskom centru su bili autobusi. Platali smo 35 DEM po osobi. U Travniku su nas preuzeli naši vojnici, a Zavičajni klub Kotor-Varoš je snosio daljnje troškove puta do Zagreba ili nekog drugog mjesta u Hrvatskoj. Iseljavanje se i dalje nastavlja uz uslove koje postavi Srpska republika.

This entry was posted in Genocide and tagged , , , , , , , , , , , , , , , , , , , . Bookmark the permalink.