Putem Etnički Mješanih Brakova, 1 Million Bošnjaka na Balkanu Izgubilo Svoj Identitet

Ako se neko poziva na ljubav, taj nema pojma da je ljubav prolazna stvar. Kada prođe zaljubljenost na površinu isplivaju sve one stvari koji su se godinama gurale pod tepih.


“Odlučila sam prekrstiti svoje djete, iako mi je to kao muslimanki teško palo. Ne želim da bude nacionalno neopredijeljena. Znam kako je meni, vjerojatno ću do kraja života osjećati podjele i ne želim da njoj bude tako.”
 Alenka (Spahalić) Ban, Mostar

* * *

Nije rijetko čuti od muslimana Bošnjaka koji žive u Srbiji, izuzev Sandžaka, da na sebe gledaju kao na Srbe muslimanske vjere. Pored toga, oni govore srpskom ekavicom, a ne svojim maternjim bosanskim jezikom. Stide se svog jezika iako je prvi rječnik bosanskog jezika objavljen 200 godina prije prvog rječnika srpskog jezika. Međutim, učestal je broj i onih koji oko vrata nose pravoslavni krst. 

Taj kompleks inferiornosti iz godine u godinu uzima sve više maha i rezultirao je asimilacijom ogromnog broja Bošnjaka na Balkanu u Srbe, Hrvate i “ostale”.
(nastavi čitati / osvježi stranicu)

Oko 1 million Bošnjaka i njihovih potomaka izgubilo je svoj nacionalni Bošnjački identitet, kulturu, tradiciju, a velikim dijelom i svoj maternji Bosanski jezik, i to direktno zbog prakse etnički mješovitih brakova na Balkanu u kojima su potomci Bošnjaka (a velikim dijelom i sami Bošnjaci(inje) koji su u ušli u takve vrste bračnih zajednica) postajali “neko drugi.”

Primetili smo da pre i posle svake trke ljubiš krst oko vrata? – To mi je poklonio jerusalimski patrijarh Irinej prilikom mog boravka u Izraelu. Nosim ga jer sam pobožan i svako veče se zahvaljujem bogu na svemu… U crkvu idem jednom u nedelju ili dve.”

Ovo su riječi Emira Bekrića u intervjuu za srbijanski magazin “ALO”. Sin Atifa Bekrića, Emir je inače atletičar koji na svojim rukama ima tetovazu “SRBIJA” ispisanu na ćirilici, a oko vrata pravoslavni krst. On je potomak iz etnički mješanog braka (otac Bošnjak, majka Srpkinja) i kao na stotine hiljada drugih “mješanaca” na prostoru bivše Jugoslavije, on je asimiliran čisto u Srbina.

Isto tako, srbijanski diplomata, Vuk Jeremić, kojeg je rodila majka Bošnjakinja, uporno se bori za Srpske ciljeve i omaložava bošnjačke žrtve genocida. On sebe smatra velikim Srbinom i aktivan je u političkim ofanzivama protiv muslimana (Bošnjaka i Albanaca) i promocijama srpskih ratnih pjesama uz koje su četnici klali Bošnjačke žene i djecu kako u 2-gom svjetskom ratu tako i tijekom etničkog čišćenja BiH od 1992-95.

Postavlja se pitanje, kakve koristi mi Bošnjaci imamo iz ovakvih bračnih zajednica kada se buduća pokoljenja iz tih brakova asimiliraju u druge etničke grupe? Dali je nama Bošnjacima uopšte i stalo do naše kulture, tradicije, jezika, narodnosti, domovine, njegovanja i očuvanja našeg porijekla i vaspitavanja naše djece da znaju osnove svog identiteta?

Mješoviti brakovi ruše etnički identitet grupe/a i sa time ugrožavaju kompaktnost iste/ih. Produkt tih mješanih brakova su u većem broju slučajeva djeca koja bivaju pokštena ili imaju problema sa svojm nacionalnim identitetom, jer su “neopredjeljeni”, tj. nemogu da se opredjele ni za jednu stranu; oni za sebe tvrde da su ‘Bosanci’ ili ‘Hercegovci’ i time smanjuju broj Bošnjaka na popisu stanovništva (ovakvim pristupom Bošnjaci od relativne većine postanu manjina u etnički mješanim opštinama, a teritorij takvih opština pada u ruke Srbima i Hrvatima). Stoga, Bošnjaci nemaju apsolutno nikakve koristi od onih koji se deklarišu kao “neopredjeljeni,” (ili u sličnim verzijama, “Bosanci”, “Hercegovci”, “Jugosloveni”, “Ostali” itd.)

“Ako se neko poziva na ljubav, taj nema pojma da je ljubav prolazna stvar.  Kada prođe zaljubljenost na površinu isplivaju sve one stvari koji su se godinama gurale pod tepih.”

Nadasve, mješoviti brakovi vode ka asimilaciji budućih pokoljenja iz tih brakova u Srbe i Hrvate ili “neopredjeljenje”, time smanjujući broj rođenih Bošnjaka i povećavanjem broja Srba i Hrvata i ostalih. A svi znamo da su Bošnjaci vitalni i ključni dio opstanka Bosne i Hercegovine. Da nije bilo Bošnjaka, ne bi bilo ni Bosne i Hercegovine. Dobro je poznato da bi i Srbi i Hrvati radije živjeli u sklopu svojih ‘proširenih’ “maternjih” država (Srbije i Hrvatske) nego u sklopu države BiH koju su pokušali uništiti u prethodnom ratu i pripojiti projektu Velike Srbije i Velike Hrvatske.

Na popisu stanovništva 1991 godine, Mostar je imao oko 10% stanovnika koji su se izjasnili “Jugoslaveni”.” To su bili egoistični Bošnjaci iz etnički mješanih brakova koji su marili samo za svoje brakove, a ne za svoju državu ili za svoju naciju. Pravo je čudo da smo uopšte i uspjeli odbraniti Bosnjačku opštinu Istočni Mostar i zadržati je u svojim rukama. Ali od 1991 pa do sada, stvari u Mostaru se nisu promijenile nabolje.

Primjera radi, Nino Zelenika, 25-godišnji Mostarac, kojemu je otac Hrvat, a majka Bošnjakinja, ostao je ‘neopredjeljen.’ Nino planira otići iz Mostara kada diplomira. Evo sta on kaže: “Ne želim za 40 godina još uvijek razgovarati o tome tko je Hrvat a tko Bošnjak. Imam potrebu za normalnijim životom, a ovdje ga ne vidim ni u budućnosti.” Znači, on kao ‘neopredjeljeni’ jedva čeka da napusti BiH. Njega niti zanima očuvanje Bosne i Hercegovine niti opstanak Bošnjaka na ovim prostorima. Kakve koristi sada Bošnjaci, a i sama Bosna i Hercegovina, imaju od ljudi kao što je Nino Zelenika? Apsolutno nikakve.

Uzmimo primjer Alenke Ban (Alenka Spahalić Ban), tridesetčetverogodišnje Bošnjakinje iz Mostara. Njihova kći, Ornela Ban, ima 14 godina i ‘Hrvatica’ je. Pohađa hrvatsku školu, nosi hrvatsko prezime i Alenka je pristala da se prekrsti premda joj je to kao muslimanki teško palo. Iako postavlja pitanje zašto njezino dijete ne može biti ‘‘i jedno i drugo,” na kraju sama kaže:

”Ne želim da bude nacionalno neopredijeljena. Znam kako je meni, vjerojatno ću do kraja života osjećati podjele i ne želim da njoj bude tako.”

Ispravno je pitati kakvu korist mi Bošnjaci, a i naša maternja domovina Bosna i Hercegovina, imamo iz ovakvih brakova, uzimajući u obzir da Bošnjakinje — poput Alenke Ban — krste i sebe i svoju djecu i voljno se asimiliraju u Hrvate? Mi smo na gubitku.

Zar je Bošnjacima i nakon dva krvava rata, dva etnička čišćenja i dva genocida (1941-45 i 1992-95), još uvijek svejedno da li će oni i njihova maternja država još uvijek postojati u narednih 100 godina? Uzimajući kakvi smo neodgovorni i kako nam je sve svejedno, mi vjerovatno i ne zaslužujemo da imamo državu.

“Čuvajte i očuvajte svoju naciju i ime BOŠNJAK, vjeru i tradiciju. Gubitak identiteta plaća se ropstvom i poniženjem.”– Alija Izetbegović.

Udruženje “Mi se sjećamo Genocida u Bosni, 1992-95.”

Posted in Bosnian Genocide

Komšije Srbi joj Pred Očima Strijeljali 5 Sinova

Originally posted on We Remember the Bosnian Genocide, 1992-95. Mi se Sjećamo Genocida u Bosni, 1992-95.:

Asim Ibrahimagić se nikada nije oporavio od šoka koji je doživio tog 20. jula 1992. dok je gledao strijeljanje oca i braće. Danas, sa 34 godine, skoro uništenog života, Asim izgleda kao 60-godišnjak i živi u Agićima kod Bosanskog Novog.

Asim Ibrahimagić se nikada nije oporavio od šoka koji je doživio tog 20. jula 1992. dok je gledao strijeljanje oca i braće. Danas, sa 34 godine, skoro uništenog života, Asim izgleda kao 60-godišnjak i živi u Agićima kod Bosanskog Novog.

“Pucali su mu u glavu. Onda su ih sve tukli kundacima, bilo je ukupno 12 Bošnjaka, s mojom braćom i ocem. Strijeljali su ih sleđa. Moja majka i Asim, kojem je tad bilo 12 godina, kojeg nisu izveli, prevrtali su još vruća tijela da vide je li neko ostao živ.”

Užasna tragedija i životna kalvarija majke Have Tatarević iz Zecova kod Prijedora, kojoj su srpski zločinci 1992. godine ubili šestoricu sinova i supruga, nije, nažalost, i jedina. Postojala je na ovom svijetu i Halima Ibrahimagić iz Gornjih Agića kod Bosanskog Novog, kojoj je srpska vojska, pred njenim očima, u prijedorskom selu Bišćani ubila petoricu sinova i supruga. Ispovijest o njoj, ali…

View original 1,362 more words

Posted in Bosnian Genocide

Mother, Father, Brother Murdered in the Srebrenica Genocide

Originally posted on We Remember the Bosnian Genocide, 1992-95. Mi se Sjećamo Genocida u Bosni, 1992-95.:

Hasan Nuhanovic during the Dutch Supreme court ruling (June 2013) finding the Netherlands responsible for the deaths of Rizo Mustafic, Ibro Nuhanovic and Muhamed Nuhanovic.

Hasan Nuhanovic during the Dutch Supreme court ruling (June 2013) finding the Netherlands responsible for the deaths of Rizo Mustafic, Ibro Nuhanovic and Muhamed Nuhanovic.

The following testimony by Hasan Nuhanovic was published by Washington Post in July 2010 on the occasion of the 15th anniversary of the first genocide on European soil since World War II. His entire immediate family – mother, father and brother – were murdered by the Bosnian Serb Army and its allies from Serbia proper, when they were handed over to them by Dutch UN soldiers after seeking refuge in the UN protection force base at Potočari following the fall of the town of Srebrenica in July 1995. Republished with permission Aug 17, 2014.

Hasan Nuhanovic
SPECIAL TO THE WASHINGTON POST

Fifteen years ago, during the Bosnian war, Hasan Nuhanovic was a translator for Dutch peacekeepers in the Bosnian city of Srebrenica, a U.N.-protected “safe…

View original 1,348 more words

Posted in Bosnian Genocide

Logor Rasadnik: Ubijali Bošnjake Motornim Pilama

Originally posted on We Remember the Bosnian Genocide, 1992-95. Mi se Sjećamo Genocida u Bosni, 1992-95.:

Hadžira Sućeska i Džira Karaman: Bećira su isjekli motorkom u logoru Rasadnik.

Hadžira Sućeska i Džira Karaman: Bećira su isjekli motorkom u logoru Rasadnik.

Obilježeno 22 godine od stravičnih zločina nad Bošnjacima u Rogatici

Posjetom logorima, polaganjem cvijeća i učenjem fatihe pred srednjom školom i objektima zloglasnog Rasadnika, obilježena je 22. godišnjica zločina nad civilima iz Rogatice.

View original 388 more words

Posted in Bosnian Genocide

Prozor: Sjećanje Hrvatski Masakr nad Bošnjacima 1993. godine

Originally posted on We Remember the Bosnian Genocide, 1992-95. Mi se Sjećamo Genocida u Bosni, 1992-95.:

Osamdesetogodišnjak Osman Pračić izgubio je 31. jula 1993. godina tridesetogodišnjeg sina Muharema kojeg su pripadnici Hrvatskog vijeća odbrane (HVO), zajedno sa još 53 Bošnjaka logoraša, kamionom povezli iz Prozora, vezali im ruke i vrat te ih kao živi štit poveli u smrt putem od Makljena do Crnog Vrha.

View original 690 more words

Posted in Bosnian Genocide

Godišnjica Hrvatskog Ratnog Zločina nad 54 Bošnjačka Civila u Vrbanji

Originally posted on We Remember the Bosnian Genocide, 1992-95. Mi se Sjećamo Genocida u Bosni, 1992-95.:

Masakr u Vrbanji, Bugojno.

Masakr u Vrbanji, Bugojno.

“U slučajevima zločina, praštati ne treba. Nemojmo biti naivni, zaboravljati ne smijemo i ne smijemo dozvoliti da se to više ikada dogodi.” – muftija travnički dr. Ahmed ef Adilović.

Obilježena 21. godišnjica stradanja 54 bošnjačka civila

U bugojanskom naselju Vrbanja danas je održana centralna manifestacija obilježavanja 21. godišnjice stradanja Bošnjaka ovog i susjednih bugojanskih naselja Crniče i Vrpeč. Jula 1993. godine pripadnici HVO su na zvjerski način pobili 54 civila s ovog područja. Ovogodišnja, tradicionalna manifestacija “Šehidima dova, živima opomena” počela je ispred spomen obilježja sa imenima pobijenih Bošnjaka u Vrbanji, gdje je pruočena fatiha i položeno cvijeće pred duše šehida.

View original 240 more words

Posted in Bosnian Genocide

UZNEMIRUJUĆI SADRŽAJ: Bošnjak i Srbin bili najbolji prijatelji, Pogledajte šta se desilo kad je Duško došao po Emira u logor…

Originally posted on We Remember the Bosnian Genocide, 1992-95. Mi se Sjećamo Genocida u Bosni, 1992-95.:

Duško Tadić je bio posebno okrutan prema logorašima u Prijedorskoj regiji… Specifično u svemu je da je Tadić bio dobar prijatelj sa Emirom Karabašićem.

Zajedno su dijeli i dobro i loše. Emir mu je dolazio na tugu i radost. Kad je kod Tadića umro otac, Emir je bio jedan od ljudi koji su iznijeli kovčeg i porodične kuće.

Kažu svjedoci kada je Tadić došao po Karabašića u logor svu su milili da je spašen zbog predratnog prijateljstva… Međutim pogledajte šta se desilo (premotajte video na 48 minuti ili kliknite OVDJE):

View original

Posted in Bosnian Genocide

Ubili 371, a Mučili 3000 Bošnjaka u Koncentracionom Logoru Keraterm

Originally posted on We Remember the Bosnian Genocide, 1992-95. Mi se Sjećamo Genocida u Bosni, 1992-95.:

Bivši bošnjački logoraši i članovi njihovih porodica danas su na prostoru nekadašnjeg prijedorskog logora Keraterm obilježili 22. godišnjicu stradanja svojih 200 sugrađana koji su u noći s 23. na 24. juli 1992. godine tu strijeljani, javlja Anadolu Agency (AA).

Keraterm je jedan od najozloglašenijih logora na području Prijedora kroz koji je od maja do avgusta 1992. godine prošlo oko 3.000 logoraša, a ubijeno je njih 371.

Ubijanja i najsuroviji oblici fizičkog i psihičkog zlostavljanja logoraša trajala su tokom cijelog perioda od maja do avgusta 1992. godine, kada je logor bio raspušten.

Preživjeli logoraši svjedoče da je u takozvanoj “sobi 3″ te noći, 23. na 24. juli, ubijeno oko 200 logoraša.

View original 859 more words

Posted in Bosnian Genocide